Imate li sina, sigurno ste se u jednom periodu njegovog odrastanja pitali je li dobro da se igra s oružjem. I niste bili sami, isto kao što vjerojatno nikada niste dobili ni pravi odgovor na to pitanje. Zato ćemo pokušati razotkriti ovu vječnu temu, te pokušati dati neki suvisli zaključak.
O tome je nedavno, u vrlo snažnom štivu, pisala Alden Jones, majka sina koji je opsjednut svojim puškama i pištoljima.
- To je poznata činjenica među roditeljima dječaka - piše ona - potvrđena u svakoj raspravi o igračkama i dokazana činjenicom da će dječaci, čak i ako pri ruci nemaju puške, od prvog predmeta koji im se nađe pod rukom, načiniti je. Bez obzira hoće li im za to poslužiti vješalica, kockice, boca vode i bez obzira koliki ste vi pacifist od roditelja, oni će pronaći način da se igraju 'vatreno'.
Hoće li igre s oružjem ostaviti trag u njihovoj psihi, odnosno, vrijedi li se uopće živcirati oko toga?
Ako ste fokusirani na igračku, tad svakako propuštate poentu.
Isključivanje oružja iz djetetovog života neće učiniti ništa kako bi se ograničilo njegovo izlaganje oružju u životu, u medijima, u videoigrama i, kako rastu, u vijestima. "Štaviše", piše Jones, "svako ko razumije djecu mora znati da upravo zabrane potiču još veći interes kod djeteta, a kad im nešto silno branite, dijete će u vezi s tom temom postati neiskreno. Zato se radije pitajte je li važnije da se dijete stvarno ne igra s pištoljima na vodu ili da vam skriva svoju ljubav prema takvim igračkama? Iz potonjeg se, znajte, stvara problem u komunikaciji koji će djecu prije početi udaljavati od roditelja, pa ćete samim tim već u njihovoj mladosti umanjiti šansu da s njima, jednom kad za to dođe vrijeme, možete otvoreno razgovarati o pravom nasilju i svim rizicima koji ono nosi sa sobom."
- Zato je dobro ne stvarati probleme zbog dječije igre, čak i ako su dječaci ludi jedino za oružjem - zaključuje ona.
Dobra je vijest da je to sasvim normalno za dječake, ali ta igra ne predstavlja njihovu agresiju, već njihov način igre i spoznavanja odnosa među djecom s kojom se igraju. Postoje čak i istraživanja koja kažu da djeci koja se vole igrati oružjem i koja se vole pretvarati da su u igri nasilna, to čak pomaže naučiti kako kontrolirati svoje nasilne porive i regulirati svoje emocije.
Ili je ipak bolje udaljiti ih od oružja?
Jedan drugi stručnjak, Kanađanin Kevin Naulls, u svom se štivu također osvrnuo na ovu temu sjetivši se dana kad je svoje četverogodišnje dijete odveo na igranje kod porodice čije je dijete imalo cijeli arsenal rasut po podu.
- Mama je rekla da jednostavno nema smisla braniti djetetu poriv za takvom igrom, jer će ionako biti izloženo oružju i nasilju kad jednom naraste. Ne možda na svojoj koži, ali svugdje oko sebe hoće, ali ja ipak imam problem s tom teorijom - napisao je Kevin.
- Da, izloženost može biti važna za razumijevanje ideje o oružju, ali to ne znači da ćete plastičnom puškom djetetu odmah usaditi stav da je oružje opasno, da se njime može ubiti ili ugroziti nečiji život, kao ni to da je ubijanje samo po sebi pogrešno. Uzmimo za primjer još jednu opasnu stvar - vrući šporet, za koji će dijete shvatiti koliko je opasan tek ako se doista opeče. Zato oni ni za oružje zapravo ne mogu pojmiti koliko je ono zaista opasno, te zašto je uopće zabranjeno, ako im je zajednički naziv zapravo - igračka - naveo je primjer.
I zato je po nekima oružje ipak opasno, jer danas to možda može biti plastični pištolj na vodu, a sutra pravo oružje koje ubija, a da dijete ne zna pravu posljedicu pucanja iz pravog oružja. I to je problem koji bi roditelji ipak trebali ukloniti kako bi svoju djecu od ranih nogu mogli učiti da je bilo kakav oblik oružja i nasilja loš i da u svijetu uvijek treba težiti ljubavi. Pogotovo sada kad su još tako mali, jer upravo sada najviše i upijaju.
Zaključak je, dakle, taj da pravog zaključka zapravo nema, zbog čega će roditelji i dalje biti jedini koji odlučuju hoće li djetetu kupiti i dozvoliti igranje s plastičnim oružjem, uz jedinu važnu opasku - ne zaboravite djetetu objasniti što pravo oružje čini svijetu.
