Priču koja je osvanula u medijima, a koja je ujedno poučna i tužna, prenosimo u cijelosti:

- Ako šetate Mostarom i vidite ženu kratko ošišane plave kose, plavih očiju i širokog osmijeha kako korača brzim korakom, odjevena sa stilom, sa psom, ne jednim ili dva već 4, u čudu ćete je gledati ili u širokom luku zaobilaziti, kako to poneko učini. Svaki pravi Mostarac zna, to je Svjetlana, lijepa i prkosna Mostarka, stara raja, dijete majke Hrvatice, oca Srbina, supruga Bošnjaka i najtolerantnija majka na svijetu jednoj lijepoj mladoj Mostarki. Ponosno ističem i moja prijateljica. Moja unuka je zove Setana.

Iako pojam nacije ne postoji za nju, u progonstvu u Norveškoj izjašnjavala se Bošnjakinjom, stajući tako na stranu svoje najveće Ljubavi, stajući na stranu i najvećih žrtava prošlog rata. 

Kad se Bigo razbolio i na kraju morao otići, strahovito teško je podnijela sve to. Danima je cvilila, nije izlazila iz kuće ni dodirivala jelo. Samo je pušila cigaretu za cigaretom i neutješno plakala. Nije mogla podnijeti odlazak tog dragog stvorenja. Sahranila ga je na izlazu iz Mostara. Kad god idem za Sarajevo i prođem pored groblja ponovo mi sve iskrsne pred očima, i Bigino drago lice i tuga Svjetlanina. 

Nagovarala sam je danima da udomi novog psa ali je uporno odbijala. Na koncu je našla malog izgubljenog psa u Metkoviću. Lilu. Prelijep, umiljat i razigran. Pravi Hrvat, govorila sam joj smijući se. Lilo joj je vratio ponovo osmijeh na lice.

Mostar je pun napuštenih pasa. Svjetlana stalno hoda okolo, hrani ih, sakuplja i nosi u sklonište na Buni. Ili kod rođaka Zorana. Ili drugdje. Cijele dane gotovo provodi tamo, rintajući, čisteći i hraneći pse, vozeći ih veterinarima u Mostar ili Sarajevo i tako sve ove godine. Traži im udomitelje, po svijetu, po Mostaru, sklanjala ih sa ulice ako ih udari auto ili ako su ostavljeni. Sigurno i cijelu penziju troši na njih – kupuje hranu ili plaća troškove skloništa, liječenja ili druge neophodne stvari. Pomažu i drugi dobri ljudi, ali ona svakodnevno. Mnoge je sretno udomila vani, u Dansku ili drugdje, radujući se njihovim fotografijama, sretna da su našli novi dom i da im je dobro.

Kupuje uvijek nešto ali za nekog drugog – ili pse ili prijatelje. Za sebe rijetko kad. S njom je svaki dan rođendan. Raduje je kada može obradovati druge. 

Danas hoda Fejićevom sa četiri psa. Lilo, Bobica, Kiki i Miki. Sve ih je pronašla na ulici, izranjavane liječila i onda bi tako ostajali kod nje. Teško je kontrolirati ih, uvijek trče za nekom macom ili za drugim psima. Žive i tumbaju u njenom stanu. Velika su obaveza ali i ljubav. Kako uspijeva držati sve pod kontrolom – ne znam.

Pijemo kafu i razgovaramo svakodnevno. U kišne dane teško je naći dog friendly kafić u Mostaru. Ljudi često ustuknu vidjevši tolike pse, ako nam ne dozvole ući – odlazimo dalje. Ljute. Ja bih odustala ali ona ne. Ima poneki kafić u koji se može ući i sa gomilom pasa – u našeg ‘Maršala’ u Starom gradu, uvijek. 

Moram priznati da ponekad teško pada šetnja gradom s njima. Ljudi bježe prepadnuti, poneko se raznježi zastane i pomazi pse, a neki je gledaju kao da je s marsa pala. Ali Svjetlana je uporna:

Moram ih naučiti da je ovo i njihov prostor, da su psi bolji nego ljudi, govori prkosno. Šetat ću s njima i to baš ovuda, kazala je. 

Ja obično vodim Lilu a ona ostalu ekipu i tako gotovo svakodnevno. 

- Ako meni nešto bude, Lilo će tebi, znam da ćeš se brinuti za njega - rekla mi je jednom. 

- Prođem s ćukama – bježe, kažu – traume. Pa gdje su vam 30-godišnje krvopijske traume jebeni mutavci’, napisala je Svjetlana danas na svom fb profilu. Znam da ju je opet neko iznervirao dok je šetala sa svojom ekipom. Licemjerni kakvi jesmo – bojimo se pasa a ne kriminalaca koji nas trape sve ove godine. Mada, neko se boji opravdano, nekad ga je ujeo neki pas. To mogu razumjeti.

I tako, sve vrijeme koje je pred njom, Svjetlana će uporno učiti Mostarce da su psi bolji nego ljudi, uporno će šetati kroz gomilu začuđenih lica, preko Starog mosta, Partizanskim grobljem ili Avenijom, prkoseći običajima, predrasudama i ljudskoj gluposti.