Godine 1963. u periodu od nekoliko mjeseci Zemlja je imala jednu zajedničku stvar sa Saturnom - prsten.
Naime, s napretkom komunikacije na velikim udaljenostima u to doba pojavili su se i određeni problemi.
Pedesetih godina mogli biste da pošaljete poruku s jednog kraja kontinenta na drugi u roku od nekoliko minuta zahvaljujući podvodnim kablovima i radarima s dejstvom preko horizonta (eng. over-the-horizon radar), koji su odbijali radiosignale u jonosferi.
Ipak, nerijetko se dešavalo da strani agenti onesposobe podvodne kablove, a zemaljske i solarne oluje poremete radiosignal.
Iz tog razloga SAD su odlučile da isprobaju potpuno novu metodu - stvaranje ogromnog bakarnog prstena oko Zemlje koji će vršiti transmisiju signala brzinom munje, bez obzira na vremenske uvjete.
Projekt je nosio naziv "Vestford", a cijeli sistem trebalo je da funkcionira ovako: raketa bi ispustila stotine miliona malenih bakarnih igala (dipolnih antena) u nisku Zemljinu orbitu, koje bi uz jonosferu bile dodatna podrška za odbijanje signala.
Ova zamisao pokazala se veoma uspješnom, pa su tako u prvim danima misije informacije stizale iz Kalifornije na Istočnu obalu SAD brzinom koja je u to vrijeme bila nezamisliva - 20 kilobajta u sekundi.
Ipak, sreća je kratko trajala. Nakon četiri mjeseca, bakarni prsten počeo je da se osipa, a iglice padaju na Zemlju.
Pravi problemi počeli su, međutim, kada su iglice počele da se grupišu u gomile.
Kada se kreće brzinom od osam kilometara u sekundi oko Zemlje, čak i najmanji predmet može imati veliki utjecaj. Uprkos tome što su iglice bile duge 1,8 centimetara i ne deblje od vlasi kose, u vakuumu su se lijepile za svaki sličan metal i spajale s njim bez upotrebe toplote.
To znači da sve bakarne igle koje već nisu pale na Sjeverni ili Južni pol i danas predstavljaju jednu od najvećih prijetnji za svemirske letjelice.
Godine 2001. objavljena je studija koja je pokazala da će nekoliko desetina gomila igala ostati u svemiru barem još nekoliko narednih decenija.