Još prije nekoliko godina historičar Vladan Jovanović je došao do šokantnog zaključka.
Povardarje, a time i Jugoslavija, ispunjavalo je 43 posto legalne svjetske potražnje za opijumom između dva svjetska rata. U svom članku "Rađanje balkanske Kolumbije" opisao je i kako je u čitavu krijumčarsku mrežu bila uključena i država.
Kako prenose srbijanski mediji, od 1919. godine pa sve do početka tridesetih, glavni posrednici u izvozu makedonskog opijuma bili su konzulati Kraljevine SHS u Marseju, Parizu, Bazelu, Londonu, Bostonu i Čikagu.
Kupci su se obraćali u konzulat, oni bi se zatim javili Ministarstvu za trgovinu i industriju, a ono bi onda angažiralo ovlaštene izvoznike. Naravno, saradnja izvoznika i političara bila je bliska pa bi pravo na izvoz dobijao onaj koji bi imao najbolje veze u političkom vrhu.
Dilanje droge bio je unosan posao, a njime su se bavili čak i vlasnici skopske fabrike Ognjanovići. Toliko su razgranali posao da su američki zvaničnici prijetili Jugoslaviji uvođenjem embarga zbog nelegalne proizvodnje i izvoza heroina.
Nije ni čudo da je država htjela veću kontrolu nad proizvodnjom i prodajom opijuma. Već od 1933. godine postoji Jugoslovenski zavod za izvoz opijuma, a Privilegovano izvozno akcionarsko društvo (famozni PRIZAD) također je osnovalo svoje Opijumsko odjeljenje.
Sve je to utemeljeno godinu dana ranije, 1. januara 1932. godine stupanjem na snagu novog Zakona o opojnim drogama kada je proizvodnja opijuma dozvoljena samo u 17 srezova Vardarske banovine.
Sirovim opijumom na veliko mogli su trgovati i veletrgovci, i to samo uz odgovarajuća dopuštenja. Prodavati manje količine opijuma smjele su samo apoteke. Za izvoz opijuma bio je nadležan isključivo PRIZAD i niko drugi.
Koliko je važna bila proizvodnja u Povardarju govore i procjene beogradske Stalne komisije za opojne droge koja kaže da je čitava svjetska potražnja bila oko 250 tona godišnje sirovog opijuma, a da je samo u Povardarju proizvedeno do 70 tona.
Novcem od prodaje droge neko je finansirao svoje skupe životne navike, država je krpila rupe u proračunu, a VMRO (makedonski pokret za nezavisnost) je po uzoru na neke druge “revolucionarne” grupe finansirao svoju “borbu”.
