Danci su, prema izvještaju o sreći koje su napravili stručnjaci njujorškog Univerziteta Kolumbija po narudžbini UN-a, najsrećniji narod na svijetu, iako im zima traje duže nego ostala tri godišnja doba zajedno i mrak tokom većeg dijela godine pada već u 16 sati.
Danska ima 5,4 miliona stanovnika, nalazi se na sjeveru Evrope, BDP po glavi stanovnika iznosi gotovo 44.000 eura, što je drugi najveći BDP u Evropskoj uniji, piše Jutarnji list. Statistika pokazuje da sa svojom zaradom žive 25 posto bolje od prosječnog stanovnika EU. Za socijalnu zaštitu izdvajaju čak 35 posto BDP-a. Zaposleno je oko 76 posto stanovništva od 20 do 65 godina, a nezaposlenost je u krizi dostigla zabrinjavajućih 7,5 posto.
DRUGAČIJI KONCEPT
Ono što razlikuje ovu zemlju od država sa područja Balkana jeste bogatstvo, ali i razlika između južnog i sjevernog mentaliteta.
Kad se Zagrepčanka Kristina Volsperger Danilovski sa porodicom početkom 2009. godine preselila u Kopenhagen, bila je svjesna da odlazi u naprosto drugačiju državu. Njen suprug je poslom vezan uz danski glavni grad Kopenhagen, pa su razmišljali o mogućem preseljenju. Krajem 2007. godina rodila je sina, a još tokom porodiljnog bolovanja počeli su da planiraju preseljenje u Kopenhagen.
- Htjela sam da živim u inostranstvu i da probam nešto drugo i nisam zažalila – kaže Volsperger Danilovski.
Prvi susret sa potpuno drugačijim konceptom života bio joj je vezan uz upis djeteta u jaslice.
RECEPT ZA SREĆU
Arhitektura Kopenhagena je predivna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresovane, posvećene vaspitačice. Međutim, dijete je upisala u zgradicu nalik baraci, sa sivim zidovima i podovima, bez boja, igračaka i crteža, a čuvale su ga vaspitačice koje su jedva posvećivale pažnju djetetu.
- Danci vjeruju da djecu od malih nogu treba odgajati da budu individualci, da se brinu sami o sebi i da sami sebe zabavljaju. Danske mame ne trče za svojom djecom i ne viču “nemoj, nemoj, pazi, pašćeš”. One vjeruju da dijete mora da padne i da će tako da nauči. U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dvije godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši, da promrzne i pokisne jer sljedeći put sigurno neće zaboraviti kapu – kaže ona.
