Kako najbolje pomoći osobama s psihičkim poteškoćama i to još u sredini i okruženju u kojima se takva obilježja još stigmatiziraju, pitanje je čije je traženje odgovora rezultiralo formiranjem Centra za mentalno zdravlje u Ključu.  

Koliko je ova odluka bila opravdana, govori činjenica da više od 5.000 građana tokom godine zatraži neku vrstu pomoći. I tako gotovo osam godina.

Razne aktivnosti

- Ovdje se pomoć pruža svima, bez obzira imaju li zdravstveno osiguranje ili ne. A traže je na desetine onih s dijagnozom psihičke teškoće i traume. Ključ je grad u kojem je gotovo svaki drugi stanovnik bio žrtva agresije na BiH, prošao kroz logore, izgubio najbliže, sinove, očeve. Pristup stoga podrazumijeva najsavremenije metode i odnos prema pacijentima je humaniziran – kaže Elma Hadžić, psihologinja, koja rukovodi ustanovom.

U okviru Centra nastalo je i Udruženje „Tunel“, koje okuplja četrdesetak žena i muškaraca s nekom vrstom traume. Ima i invalida.

- Tu su uz osobe koje su doživjele traume i one suočene s teškim oboljenjima, karcinomom. Naša misija jeste zapravo pomoći, otrgnuti ih od problema i u fokusu nije bolest, već zdravlje i potreba korisnika. Primjenjuju se metode popratne terapije, organiziraju se aktivnosti – kreativne radionice, slikanje, vez, bavljenje muzikom, plesom, pripremanje izložbi, pripremanje hrane, druženja - ističe Hadžić.

Puno je ovdje različitih ljudskih sudbina, od onih suočenih s teškim oboljenjima do majki koje još traže svoje sinove i invalida.

Rezultati se uveliko osjete, što posebno cijene majke poput Fedhe Adžemović, koja je izgubila dva sina u proteklom ratu i još se bori s karcinomom.

- Jednog sam našla i ukopala 2003. godine, za drugim još tragam. Bila sam u izbjeglištvu i godinama mi je sve prazno, pa onda bolest... Ali, evo, zahvaljujući radu ovdje, u Udruženju, lakše sve to podnosim, bolest više i ne osjećam - kazuje Adžemović.

Prije dolaska u Udruženje obiđe mezar sina.

Mnogo lakše

Slično govori i Husnija Topalović, koja se također borila s karcinomom.

- Za bolest sam saznala sa navršene 42 godine. Evo prošle su dvije godine, period teških hemoterapija. Proces još nije završen, ali mi je sve lakše, uz podršku ovdje u „Tunelu“ - kaže Topalović.

Najvažnije im je u Udruženju, kažu, da svojom aktivnošću suzbiju diskriminaciju prema osobama s mentalnim poremećajima i osobama s traumatskim oboljenjima.

Najdraži dio dana  

Da bolest poput karcinoma ne znači ujedno i kraj, shvatila je i Zehra Duranović, čija devetogodišnja kćerka Amila boluje od cerebralne paralize.

- Sate koje provodimo ovdje u „Tunelu“ najdraži su nam trenuci i najdraži dio dana. Svi su nas ovdje prihvatili, pomažu nam, jednostavno jedni drugima pomažemo. Amila je postala sasvim drugo dijete – ističe Duranović.