Amar Čustić, ljekar sarajevske Hitne pomoći, u podužem statusu na Facebooku osvrnuo se na borbu koju ljekari i medicinski radnici svakodnevno vode od proglašenja pandemije koronavirusa. 

Između ostalog, osvrnuo se na razne objave pojedinaca o propustima zdravstvenog sistema. Od početka pandemije, kaže kaže, bilo je svakakvih priča, istine i neisitine, statusa, medijskih izjava i sve je to bilo dio uobičajene huškačke propagande protiv radnika u zdravstvu.

Oštrica noža

– Nekako imam osjećaj da naš narod voli oštricu noža usmjeriti u ljekare i tehničare, ma kakve prirode problem bio. Mi smo uvijek krivi. Za sve. Jer smo obični ljudi jer nismo zaštićeni zakonom…, jer želimo pomoći. Možda ljudi ne vole da im se pomaže, možda im se gadi ideja da je neko posvetio život pomaganju drugima, možda misle da oni ne bi nikad taj posao radili zbog tih razloga pa misle da smo svi kao i oni. Ne znam. Ali mislim da je vrijeme da se čuje i druga strana priče – naveo je ovaj ljekar. 

Ono što ga, kako je kazao, najviše boli, “jeste to što su svi bili spremni skočiti na nož kada se pokrenula priča da zdravstveni radnici nisu htjeli pomoći nekome, ali niko ne spominje njihovu priču”.

– Dispečer iz Hitne pomoći prima poziv. Čovjek teško diše, hroničan bolesnik. Ima li temperaturu? Nema. Je li bio testiran? Nije. Nije izlazio nigdje, nije niko dolazio. Ekipa se pošalje u kućnu posjetu, troje ljudi, sa djecom, muževima i ženama, roditeljima. Uđu u kuću, čovjeku priključen kisik, svi nose maske, pored kreveta antibiotik i C vitamin. U nalazima stoji i rezultat pozitivnog testa na COVID. Od početka pandemije ljudi lažu da nisu bolesni, dolaze u Hitnu zaraženi, zovu ekipe koje ulaze u kuće jer mi nemamo vrijednost, čini mi se. Naši životi nisu bitni. Kolega, otac i muž, izvrstan tehničar i po svoj priči – vanserijski čovjek, izgubio je borbu sa COVID-om, ostavio iza sebe ženu i dvoje djece, i o tome se pričalo jedan dan. Doktor u Banjoj Luci, mladi specijalizant, preminuo, iza njega ostala žena i dvoje male djece. I o tome se kratko pisalo.

Naši životi nisu bitni

Naši životi nisu bitni da se piše o njima. O smrti će se pisati dan-dva, o životu nikako. O lažima i obmani ljudi – to se nikad spomenuti neće. Ali će se Facebook status neke besposličarke koju “niko nije htio pregledati” proširiti brzinom lavine, iako nije istinit.  

Hvala društvu. Hvala pojedincima što ne mogu smognuti minimalno čovječnosti da kažu: “Da, otac mi je testiran, pozitivan je”. Jer bi ekipa svakako došla. Samo bi se bolje opremili, sa svom zaštitnom opremom. Otac bi dobio pomoć, ali bi se dala šansa nečijem tuđem ocu da ne bude zaražen jer mu sin ne bi pokupio virus u kući.  

Ovako, nečovjek slaže, kolega/ica iz najbolje namjere da pomogne, pokupi virus i odnese ga kući. Govori li iko o toj strani našeg društva? Stidimo se našeg mentaliteta. Fuj! – naveo je na svom Facebooku ovaj mladi ljekar.