Nama koji živimo u Sarajevu poznato je da je u našem gradu nastala prva kafana u Evropi i to još davne 1534. godine na Bembaši. Sarajevo je tako imalo kafanu 120 godina prije Londona. Stoga nije ni čudo da postade grad kafana u kojem je skoro svaka mahala imala kafanu.
- Osim kafe, pio se i čaj i eglenisalo se, tj. razgovaralo. Kafane su postale mjesta susreta na kojima su se dijelile informacije i saznavalo o novostima u gradu. Kasnije u 19. stoljeću brojne kafane su preinačene u mehane i u njima se počelo akšamlučiti. Mehane su pod utjecajem njemačkog jezika stekle i naziv birtije, kakvih i danas ima u gradu - počinje svoju priču Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Jedna od birtija koje se pamte je kultna „Katanga“. Nalazila se odmah iznad Višegradske kapije, tik pored poznate „Mušine kahve“, od koje su je dijelile samo male tarabe. „Mušinu kahvu“ držao je Sarajlija Burek, a bila je okupljalište sarajevske kreme - pjevača, muzičara, glumaca i pisaca. U „Katangi“, s druge strane malih taraba, okupljala se potpuno drugačija ekipa žestokih momaka iz Starog Grada. Vlasnici su bili Veličko i njegova supruga Biba. „Katanga“ je najviše radila noću, a po danu se uglavnom popravljalo ono što se prevrtalo. Fini i uglađeni momci govorili su da se u „Katangu“ ide tri puta, prvi put, zadnji i nikad više!
- Bio je to prizemni objekt s dvije prostorije, strme stepenice vodile su u još jednu prostoriju u suterenu, a imala je i baštu s pogledom na kanjon Miljacke. Nije tu moglo stati puno gostiju,
tek dvadesetak. Ime je dobila po državi oformljenoj na teritoriju Konga sedamdesetih godina, poznatoj po plemenitim metalima, vrijednim rudama i stalnim sukobima. Nije dugo trajala, niti je bila priznata od drugih zemalja u svijetu. Baš kao i ta država, tako je i kafana „Katanga“ bila poznata po belajima, potpuno nezavisna i svijet za sebe. Tuče su često izbijale, a pred ovu malu birtiju znale su dolaziti i po dvije „marice“ da učesnike tuča voze u stanicu na Logavinoj - navodi Garibija.
Žestoki momci koji su u kasnim satima svraćali u „Katangu“ nisu voljeli da im se iko pravi važan, pa su baš zbog toga najčešće i izbijali sukobi. Po čestim belajima i društvu koje se okupljalo ova kafana postala je poznata, a za mnoge je bila kao mit jer tu nisu smjeli ni zalaziti. Ključno pravilo kafane glasilo je: „Ne mangupiši se“. Muzika je bila uživo, a nekad bi zasvirala i violina.
- Znalo se da su mušterije bile uredne platiše, ali su isto tako, ako zamjere nešto vlasniku, od bijesa znali u zimskom periodu i peć ugasiti i izbaciti vani. Bez obzira na česte probleme, milicija je bila popustljiva prema njima. Momci bi na povratku iz vojske znali prvo dolaziti u „Katangu“, pa tek onda ići kući – pojašnjava Garibija.
Kako kaže Avdo Glavaš, jedan od nekadašnjih gostiju, bila je to opasna kafana. Humanost je ipak uvijek bila prisutna i nikada se nije udaralo na slabijeg. Ta kultura mahale u kojoj su ovi momci odrastali nije dozvoljavala socijalnu nepravdu i uvijek su bili na strani slabijih i siromašnijih, ali po svojim zakonima. Da je to tačno pokazatelj je i miljenik kafane Meho, slijep čovjek koji je odnekud došao, a u kafani su mu omogućili da živi i spava. Svi su ga prihvatili i niko ga nije smio dirati, a u kafani je i preselio na bolji svijet. Eto, takva su bila pravila „Katange.“
Zanimljivo je da su neke mušterije iz „Katange“ završile i na velikim ekranima, gdje su igrali manje uloge, među njima i Avdo Glavaš. Za njega je interesantno i to što mu je otac bio posljednji vodeničar na Mošćanici, a na mjestu mlina podigli su porodičnu kuću. Glas o njima pronijelo je „Zabranjeno pušenje“ u svojim kultnim pjesmama poput „Čaršija at Night“ i „Anarhija all over Baščaršija“.
Za vrijeme Olimpijade kafana je zatvorena, ali ostale su da žive velike i male priče iz „Katange“. Nekoliko godina kasnije, nekadašnji gosti postali su prvoborci i skoro svi su se istakli u odbrani Sarajeva. Neki će život dati pod grbom s ljiljanima, drugi su ranjavani, a neki postali i komandanti odbrane Sarajeva - ističe Garibija.
