Jedan od najpoznatijih evropskih filmskih festivala dešava se u našem Sarajevu, a otvorenje je u Narodnom pozorištu. A mnogi danas i ne znaju da se prva glumačka ekipa okupila i prva predstava odigrala u Despića kući, te se tu pozorišna umjetnost Sarajeva godinama razvijala, navodi Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Porodica Despić nastala je kada je Risto Sljepčećiv došao u naš grad iz istočne Hercegovine i oženio se Sarajkom Despom. S njom je dobio djecu i tako se po Despinim sinovima rodilo i prezime Despić. Ono u Sarajevu traje i danas, i to očuvano kroz istoimeni muzej i ulicu.
- Risto, suprug Despin, u Sarajevu je naučio ćurčijski ili krznarski zanat. Despići su kupili kuću u Latinluku, onu koju danas nazivamo Despića kućom. U Tašlihanu su imali svoju magazu i trgovačku ćurčijsku radnju. Trgovina im je krenula izrazito dobro pa su stekli veliko bogatstvo. Njihove trgovačke veze sezale su od zapadne i istočne Evrope sve do Stambola, mnogo su putovali i s putovanja donosili suvenire danas izložene u njihovoj kući, koja je pod nacionalnom zaštitom. Tako su Despići inspirisani iskustvom sa Zapada dobili ideju da u svojoj kući naprave prvo gradsko pozorište. Prvi glumci bili su Makso i Nikola Despić, a prve predstave komedije – navodi Garibija.
Makso Despić, osim svoje ekonomske moći, bio je i avangarda grada te visoko cijenjen i poštovan čovjek. Nosio je i titulu hadžije, s obzirom na to da je dva puta išao na hodočašće u Jerusalem. Upravo on je predstavljao sarajevske pravoslavce pred osmanskom vlašću, a obnašao je i druge važne funkcije u gradu. Postao je jedan od glavnih inicijatora gradnje Saborne crkve, a u njenoj gradnji učestvovao je i finansijski. Tadašnji sultan i srpski knez također su poklonili pozamašne svote za gradnju.
- Taj sarajevski glumac i veliki bogataš bio je prepoznatljiv po svojoj otvorenosti i darežljivosti. Tako je pred samu smrt naredio da se veliki dio njegovog bogatstva podijeli sarajevskoj sirotinji bez obzira na vjeru, kako je i učinjeno. Na njegovu je sahranu, kažu, došlo cijelo Sarajevo. Tražio je da ne bude pompezno i da se organizuje skromno, te da njegovo tijelo prenoći u crkvi, a da uz njega probdije sirotinja i ostavio novac da se za to bogato dariva - ističe Garibija.
Nastavak Maksinog duhovnog, trgovačkog i umjetničkog naslijeđa preuzeo je sin Pero, koji će tokom školovanja u Beču upoznati Austrijanku Vilhelminu i oženiti se njome. Doveo ju je u Sarajevo, gdje su je odmila svi zvali Mina. Upravo ta Mina u Despića kuću je donijela i klavir na kojem je svirala. To će biti zabilježen kao prvi takav instrument u našem gradu.
- Bogatstvo porodice Despić za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata bit će otimano. Hadži Maksin praunuk je zbog loše situacije odlučio napustiti Sarajevo 1969. godine i otišao je u Belgiju. Kao čovjek iz humane porodice, svoju kuću predao je u vlasništvo Grada Sarajeva uz uslov da to bude izložbeni prostor gdje će biti prikazan način stanovanja ove stare sarajevske pravoslavne porodice. Danas ta kuća pripada Muzeju Grada Sarajeva. Despići su pored kuće gradu predali i još jednu u blizini gdje je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH - pojašnjava Garibija.
Razvoj pozorišne umjetnosti u Despića kući i veliko interesiranje Sarajlija natjerali su austrougarske vlasti da 1897. godine naprave zgradu Društvenog doma, danas poznatu kao Narodno pozorište. Njeno je projektiranje povjereno Karlu Paržiku, koji ju je sagradio u neorenesansnom stilu. Narodno pozorište također je pod nacionalnom zaštitom, ali tek nekoliko godina poslije Despića kuće.
