Naš grad imao je svojevremeno posebne drvene konstrukcije koje su ga krasile. Poznato je da je u doba Osmanlija drvo, zajedno s kamenom i ćerpićom, bilo strateški građevinski materijal.
- Dolaskom Austrije, cigla je zamijenila ćerpić, a upotreba drveta u nosećim konstrukcijama znatno je smanjena, njeno mjesto preuzeli su metal i beton – govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Sportske aktivnosti
Austrijsku carevinu dočekale su drvene konstrukcije širom naše doline, a najinteresantnije su bile na mostovima. Toliko su lijepo znale izgledati da je Austrija poznatu Drveniju s nekadašnjeg mjesta u blizini Vijećnice prebacila na današnju lokaciju.
Impozantne su bile i vertikalne drvene konstrukcije, kakva je bila i drvena sahat-kula na Vratniku. Nešto slično Austro-Ugari su na jedan drugačiji način uradili pa su napravili drveni vatrogasni toranj na lijevoj obali Miljacke. Natjecanje u ljepoti sarajevskih drvenih konstrukcija trajalo je stoljećima, a traje i danas.
- Zasigurno najljepša drvena konstrukcija koja je napravljena u Sarajevu davne 1892. godine, bila je tribina na nekadašnjem sarajevskom Hipodromu. Tadašnji ministar finansija Austro-Ugarske Benjamin Kalaj, bosanski vladar iz sjene, bio je veliki zaljubljenik u konjičke sporte. On je naredio i otkup zemljišta s namjerom gradnje Hipodroma. Bilo je to jedno od najpoznatijih mjesta za sportske aktivnosti u Sarajevu – pojašnjava Garibija.
Kako bi Hipodrom ličio na poznata evropska trkališta konja, obavezna je bila i gradnja drvenih tribina. Ljepota ove drvene konstrukcije bila je takva da se drvena konstrukcija, uz manje korekcije, prenijela i na poznato sarajevsko fudbalsko igralište Marindvor, čiji je tadašnji vlasnik bio Fiskulturni odbor.
Na tom marindvorskom stadionu domaćin je bio Fudbalski klub Slavija, tada i naš najpoznatiji klub. Na istom stadionu igrao je i SAŠK, kao i neki drugi sarajevski klubovi. Na njemu su, naravno, igrali i Željezničar i Sarajevo, ali zbog različitih rangova, nikad tu nisu odigrali međusobnu utakmicu.
Drvena tribina uvijek se nazivala centralnom tribinom i imala je skoro 1.000 konfornih sjedećih mjesta. Njena posebnost bile su i lože. Bila je pokrivena limom i imala velike noseće stubove, ali vizuelni značaj nije imala dok tadašnje gradske vlasti poslije osobođenja Sarajeva nisu uvidjele tu ljepotu i pa su odlučile da upravo ta drvena konstrukcija treba da ukrasi i historijski utemelji gradnju Željinog stadiona na Grbavici – ističe Garibija.
Važan datum
Marindvorski stadion nova vlast nazvala je “6. april”, što po samom nazivu pokazuje koliko je vrijedan i važan bio za tadašnje Sarajevo. On je trajao upravo sve do otvorenja Grbavice 1953. godine. Ta će godina ostati poznata i po tome što je lijepa drvena konstrukcija, nakon Hipodroma i Marindvora, opet trebala biti prebačena, ovog puta da krasi Željin stadion.
Lijepo je kazati da je Evropa, a posebno Engleska, imala veliki broj drvenih natkrivenih tribina, ali te godine kad se na Grbavicu prenosila, po Starom kontinentu već su nestajale drvene tribine. Tako je Grbavica, poznata po nadimku Dolina ćupova, bila rijedak primjer u Evropi s drvenim natkrivenim tribinama, a jedinstvena u svijetu po tome što je prvobitno bila namijenjena za hipodrome i što je promijenila čak tri doma – ističe Garibija.
Uzgred rečeno, prijenos, rasklapanje i sklapanje ovakvih drvenih konstrukcija nije nimalo lagan posao. S obzirom na to da je isplanirano i jedno proširenje, odnosno uljepšavanje, taj posao povjeren je profesoru Smiljaniću, koji je tribinu i konstruktivno ojačao. Proširio ju je za dodatnih 500 sjedećih mjesta, čime je dobila dužinu od skoro 80 metara a da nije ugrožena njena primarna namjena. Imala je osam velikih stubova koji su nosili jednovodni krov, a sve je bilo upleteno drvenim kliještima i kosnicima.
Novinari išli preko mosta
Svi klubovi koji bi dolazili na Grbavicu, bili su zatečeni tom tribinom, koja je ušla i pod republičku zaštitu kao kulturno-historijski spomenik. Imala je i poseban novinarski dio, na koji se dolazilo drvenim mostom i stepenicama. Iako je bilo zabranjeno pušenje, navijači su to redovno radili.
Nestala u plamenu 1992.
- Nestala je u plamenu 1992. godine kad je pogođena jednom od zapaljivih granata u opkoljenom Sarajevu, i to nakon stogodišnje službe. Sjećanje na nju nije bilo samo po ljepoti, već i po tome što je posvjedočila Željinim najvećim fudbalskim uspjesima. Iako je bila na Željinom stadionu, ona nikad nije bila samo Željina nego sarajevska tribina, koju su podjednako voljeli svi građani – napominje Garibija.
