Veliki broj gradova ima svoje radio-televizijske tornjeve pa tako i naše Sarajevo. 

Jedan je na Humu, a najmlađi je poštanski toranj na Trebeviću. Mlađoj generaciji nije poznato da je do 1992. godine postojao i toranj na Bjelašnici, nedaleko od meteorološkog opservatorija na nadmorskoj visini od 2.067 metara. 

Dizajn zgrade

- Pušten je u funkciju 1960. godine, ne samo toranj nego i cijela zgrada, koja je bila namjenski napravljena za tehničko osoblje. Veliki zahvat gradnje zgrade i tornja, kao i pristupne ceste, znatno je otežavao sudar kontinentalne i mediteranske klime. Vjetrovi dostižu brzinu i od 200 kilometara na sat. Upravo su zbog toga Austro-Ugari 1894. napravili meteorološki opservatorij, koji i danas traje. Bio je to tada jedini naseljeni objekt na toj visini na Balkanu – govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.

U meteorološkoj stanici, u godinama gradnje TV tornja, zaposlenik je bio Mujo Holjan. 

Rođen je i živio je u malom selu Lukavac, nekoliko stotina metara niže. Gorštak s takvim iskustvom bio je od pomoći graditeljima. Projektanti i statičari dolazili su kako bi ih Mujo upoznao s vremenskim prilikama.

Bio je od pomoći u dizajnu same zgrade, koju su arhitekti napravili kao moderno zdanje.  

U prizemlju su bila tri komforna apartmana s kuhinjom, na prvom spratu tehničko osoblje, a na drugom spratu prostorije za potrebe pošte. Toranj je bio urađen kao hotel u kom se moglo dugo živjeti bez izlaska. Imao je agregat za struju i veliku cisternu za vodu.

U tornju su bili ljudi zaduženi za čišćenje, a bio je tu i domar Ahmed Holjan, sin Muje Holjana.

- Firma “Energoinvest” postavljala je RTV toranj, koji je napravljen od željeza. Visina je iznosila 52 metra, a poslije je dobio još nekoliko. Debljina željeza je bila tri centimetra, a ukupna težina 150 tona. Cijelom visinom provučene su i metalne stepenice i bio je potpuno zavaren – ističe Garibija.

Prava cesta

Prethodno se morao izgraditi put, ali nisu poslušali Muju Holjana, koji je savjetovao da sijeku Bjelašnicu i prave relativno pravu cestu kako bi izbjegli velike smetove. Tadašnji stručnjaci saobraćaja nisu ga poslušali zbog prepotentnosti pa su pravili put serpentinama. Tako su sve do danas otežali vožnju ka vrhu Bjelašnice zbog velikih snježnih nanosa.

Pucanje građevine se sakrivalo

Konstruktori i projektanti napravili su veoma elastičnu konstrukciju, koja se na samom vrhu ljuljala u radijusu od 60 centimetara. Planinari na svojim sijelima pričaju i da je dva puta došlo do pucanja samog tornja, što se skrivalo od javnosti.

Upravo je Holjan nakon drugog pucanja savjetovao kako bi popravka trebala biti urađena.

Nažalost, nema više ni Muje, a ni tornja. Zgrada je napuštena, a 150 tona željeza tornja otišlo je u staro željezo.