Preživjeli, raseljeni stanovnici Koritnika okupili su se kraj spomen-obilježja kako bi prisustvovali učenju Jasina za 57 svojih najbližih i komšija. Oni su zarobljeni u selu i sprovedeni do kuće Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, gdje su 14. juna 1992. godine živi zapaljeni. Da je u jednoj od višegradskih živih lomača izgubio majku, dvije sestre, 13-godišnjeg sestrića i brojne rođake, Huso Kurspahić saznao je nekoliko dana nakon stravičnog zločina.
- Kad sam krenuo prema Višegradu, noge su mi se odsjekle, ne osjetim ih. Nije samo da se moraš pomiriti što ih nema već i da ne postoji niko da kaže, da bar ukopamo po jednu kost. Nemaju ljudi snage ni da se zadrže kraj ovog spomen-obilježja, u autobusu kojim smo došli nije se progovorilo pet riječi. Svak' svoju terapiju troši – kaže Huso.
Kao prijeratni komandir policije u Međeđi kod Višegrada, Kurspahić je naredio da se oslobodi grupa zarobljenih srpskih vojnika i policajaca. Među njima je bio i Sredoje Lukić, koji je poznavao Husine roditelje i njihove komšije. Ubrzo nakon što je pušten, Sredoje je s rođakom Milanom i ostalim zločincima, učestvovao u spaljivanju nevinih civila zbog čega je i osuđen u Hagu.
Od skoro 80 stanovnika Koritnika, ubijena je većina. Danas u ovom razorenom selu žive samo dvije žene, dok ostali dođu povremeno.
– Kad gledam ovaj narod i ovu djecu, sjetim se 1992. i ranije, kad smo trčali ovim avlijama. Čini mi se svake godine sve više ljudi dolazi, a sve kraće se zadržavaju. Optimista jesam, ali volio bih da smo komotniji. Ne treba nam policija, došli smo na svoje, da odamo počast – kaže Elvir Sućeska.
Iako se kreće uz pomoć invalidskih kolica, Ramo Kurspahić često je na obilježavanjima tužnih godišnjica u Višegradu. Još se nada da će pronaći kosti roditelja, snahe i troje bratove djece od 10, 11 i 12 godina, koji su spaljeni u kući Omeragića.
– Sve su to komšije napravile, s kojima smo živjeli ko jedno. Nema nade više. Nijedna škola u okolini Višegrada više ne radi, omladina se snašla u Sarajevu ili negdje, a najviše je svijeta van BiH. Malo dođu ljeti, zimi nema niko, kuće niko ne obnavlja – dodaje Ramo.
