Iako se bliži kraj juna, Mušan Osmić iz bratunačkog sela Blječeva svaku večer naloži vatru jer, kako kaže, njegove staračke kosti ne trpe hladnoću, a ovih dana neuobičajeno je hladno za ovo doba godine. 

Mušan nam kaže da u matičnim knjigama stoji da je rođen 17. maja 1922. i da je napunio 96 godina. Živi sam u obnovljenoj kući, a jedini prihod mu je šehidska penzija sina Ibrahima, koji je nakon identifikacije ukopan u Memorijalnom centru Potočari.

- Imam ja, sinko, još dva sina, ali oni su u inostranstvu. U kući do moje živi mi unuk Senad Osmić i on mi dosta pomaže, kao i 14-godišnja praunuka Elivisa, učenica devetog razreda škole u Potočarima – govori ovaj starac.

Zna da od tri sina ima 16 unučadi i 22 praunučadi. Kada su mu sinovi imali dvije, šest i devet godina, umrle su mu supruga Aiša i tromjesečna kćerka Nezira. Mušan kaže da su se otrovale mesom koje su kupili negdje u selu.

Priča nam da je samo jednom bio u bolnici, kada je kao vojnik Titove vojske od marta 1947. do maja 1949. služio vojsku u Osijeku. Tada je operirao slijepo crijevo.

- U svom vijeku nikad nisam upotrijebio naočale, a danas me vid dobro služi, ali slabije čujem i boli me zglob desne noge – navodi Mušan, dodajući da je zdravlje i vitalnost sačuvao radom i umjerenom ishranom.

Osmić nikad nije radio u preduzeću. Bavio se poljoprivredom, imao volove, sebi i drugima obrađivao zemlju, vukao drva i đubre i sve drugo što je trebalo