Šef kluba "Domovina" u Narodnoj skupštini RS Admir Čavka reagirao je na tekst ekonomskog analitičara Eldara Dizdarevića u vezi s pitanjem uloge dijaspore u razvoju privrede u BiH.

Čavka se vratio iz Danske u Banju Luku, a kao zastupnik pokrenuo je nekoliko inicijativa koje se tiču zapošljavanja mladih, djelovanja protiv masovnog odlaska bh. građana, te je zagovarao i posebne sjednice Narodne skupštine RS u vezi s ovom temom.

U nastavku u cijelosti prenosimo Čavkino saopćenje:

U sarajevskom "Oslobođenju" je jučer izašao tekst uvaženog ekonomskog analitičara Eldara Dizdarevića u kojem daje svoj osvrt na potencijal bosanskohercegovačke dijaspore u pokretanju naše ekonomije. Sretan zbog činjenice da se nakon dugo godina ova tema posljednjih mjeseci konačno pokrenula sa 'mrtve tačke', radovao sam se naslovu teksta.

Gospodin Dizdarević već duži niz godina daje značajne osvrte i na neki način istinski utječe na javnost kroz adekvatne preglede stanja vezanih za našu privredu i razvoj. U ovom tekstu ne želim ulaziti u diskusiju na temi 'stručnosti' i 'pozvanosti' da se govori, već prije svega kao neko ko se vratio u domovinu i ko svakog dana razgovara sa ljudima koji su se vratili i žele svoju budućnost graditi ovdje.

Početak teksta govori o tome da se nijedna zemlja nije razvila na pomoći i podršci dijaspore. Međutim, kao da se ovdje zanemaruje da su brojne zajednice opstale u ključnim kritičnim trenucima tranzicije na doznakama i sredstvima koja su stizala iz drugih zemalja.

Da ne govorim o tome da se ovdje grubo zanemaruje činjenica velikog povratka iz dijaspore nakon rata, koji su sa sobom donijeli sredstva, ideje i nove koncepte, koji su značajno pomogli obnovi i razvoju naše zemlje nakon rata.

Gospodin Dizdarević smatra da se o ulozi dijaspore govori 'nekritički', te kaže kada da li bi dijaspora – kada bi to željela mogla imati značajniju ulogu u ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine? Ja se pitam, koji su argumenti zašto ne? Naredni pasus ide optimistično, autor nam pojašnjava brojnost bh. dijaspore, doznaka, te da dijaspora posjeduje značajnu štednju. Onda, ničim izazvan, autor prelazi na temu "narodnih kuhinja", kao da se na neki način dijaspora krivi za opće stanje u društvu? Činjenica je da investicija nema dovoljno, da imamo problema sa stranim ulaganjima, ali zašto onda tu reći da su narodne kuhinje i dijasporske investicije u korelaciji?

Dalje se pokušava opovrgnuti uloga dijaspore, tako što se pojašnjava da dijaspora ne štedi u BiH. Nije najjasnije kakav je to pokazatelj potencijala ulaganja dijaspore u našu zemlju, to što ta ista dijaspora novac koji 'priprema' za ulaganje ne drži u bankama u BiH?

Da li to trebamo početi hodati po dijaspori i uvjeravati da se štedi po njemačkim i austrijskim bankama u BiH kao dokaz patriotizma? Također, nisam siguran zašto je štednja u zemlji pokazatelj doprinosa ekonomiji.

Tekst se dalje nastavlja sa pitanjima 'šta zaista očekivati'? I onda nam se servira statistika, da 32 posto bh. dijaspore ulaže u zemlju domaćina, a samo šest posto ih je investiralo u BiH? Pa odlično. Od dva miliona ljudi u dijaspori – ako su ove brojke tačne, prvo znači da investicije tek dolaze, a drugo da dijaspora generira profit u zemljama domaćinima, čime se otvaraju prilike da taj kapital mobiliziramo i preusmjerimo u BiH.

Onda se opet pokušava 'pojeftiniti' ta investicija, uz standardni stereotip o dijaspori – da ulaže u uslužne djelatnosti, trgovine i kafiće, a zaobilaze se desetine dobrih primjera većih ulaganja.

Uspješni poduzetnici i radnici u velikim firmama u Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj, ostvaruju poslovne veze i stiču povjerenje vlasnika da osnuju firme-kćerke u našoj zemlji.

Ovakva preduzeća zapošljavaju dobro, imaju garantiran izvoz (najčešće 100 posto) preko firmi iz tih zemalja, plaće ne kasne, jer nema problema sa naplatom, standardi visoki, a prilike za dodatnu edukaciju velike. Ovakvih primjera nije malo, i dovoljno je samo malo da se zagrebe površina, da bi se pažnja usmjerila na njih, a na širenje negativne slike na osnovu 'impresija' o stanju.

Autor dalje daje osvrt o podacima koliko je zemlju napustilo ljudi u posljednje četiri godine. Problem je to na koji upozoravam u Narodnoj skupštini RS, stalno ponavljam da to nije etničko pitanje, da nam mladi idu. Međutim, kakve to veze ima sa ulaganjima dijaspore? U kakvoj je tačno vezi odricanje od državljanstva, koje je nerijetko uvjet za sticanje državljanstva zemlje domaćina, nešto što nas upućuje da ljudi neće ulagati nazad u zemlju? I kako ćemo tačno zaustaviti negativne trendove odlaska, ako se ne okrenemo onima koji imaju kapital i kojima se 'isplati' vratiti od silnih ljudi koji su otišli?

Koristeći primjere Izraela i Irske, pokušava se naglasiti 'poreska politika' i lokalni potencijali? Istina, država mora mijenjati poresku politiku i stvoriti uvjete za ulaganja, te spriječiti donošenje propisa koji će obeshrabriti nova ulaganja. Ali ni to nije vezano za dijasporu. Politika ulaganja i privlačenje dijaspore moraju ići jedni s drugim, pa te dvije priče ne poništavaju jedna drugu.

Konačno, autor pominje da je bh. dijaspora počela iseljavati prije manje od trideset godina, što nije tačno, s obzirom na to da imamo nekoliko generacija iseljenika, po različitim osnovima, od vjerskih do ekonomskih migranata, od sredine 19. vijeka do danas. Također, teza da u Hrvatskoj i Srbiji živi duplo više stanovništva porijeklom iz BiH nego u zapadnim zemljama opet nije relevantna za dijasporski status, s obzirom na to da je riječ o 'komšiluku' i zajednicama koje na drugačiji način se vezuju za zemlju u odnosu na ono što imamo sa migrantima prema Zapadu.

I konačno, najlošiji od svih argumenata je pitanje "kakva bi se poruka poslala svima ako bi se nekoliko nezaposlenih bivših boraca danas zaposlilo u kompaniji čiji je vlasnik, naprimjer, tokom rata dezertirao i pobjegao iz BiH?"

Zamislite, ekonomski analitičar nas upozorava o problematici odnosa radnik-vlasnik na nivou 'ko je pobjegao u ratu'? Kako se tekst privodi kraju, to je argumentacija sve strašnija i neopreznija. A ono što ostaje jeste gorčina – za nas koji smo se vratili i za one koji se tek planiraju vratiti.

Ostaje na kraju pitanje, zašto ovakve poruke našoj dijaspori i s kojim motivom? Zbog toga sam, kao zastupnik naroda, kao neko ko je izabran glasovima ljudi koji su se vratili i onih koji svakih izbora glasaju poštom – i time šalju poruku da nastavljaju čuvati svoju vezu sa domovinom, moram reagirati. Nadam se da ovaj tekst neće niko smatrati kao lični napad, već samo potrebu da reagiram na paušalne ocjene i negativne kritike na račun dijaspore, koje su neutemeljene na argumentima.