Kada je u pitanju ponašanje djeteta u vrtiću, roditelji se trebaju držati po strani. Sve do trenutka kada se podrška od njih zatraži. Odnosno, nije posao roditelja niti da umirujete drugo, niti svoje dijete kada ono nije u njegovom vidokrugu. To je obaveza onih odraslih s kojima tada dijete provodi vrijeme.

Sve dok se od roditelja ovakva vrsta saradnje ne zahtijeva, podrazumijeva se da su oni o ponašanju svog djeteta informirani, ali ne i pozvani da se uključe u rješavanje njegovih konflikata s drugom djecom.

Postoji nekoliko važnih razloga zašto je o pitanju ponašanja djeteta u vrtiću važno da se roditelji drže po strani. Naime, vi ste roditelj i vaša je uloga, sama po sebi, vrlo zahtjevna i složena. Važno je da je što manje kombinirate s ulogama ostalih odraslih iz djetetove okoline.

Autoritet roditelja je samo njegov. Međutim, u slučaju da vaspitačica zatraži vašu podršku, "uskočite" i u njenu ulogu. Prvo saslušajte šta kaže vaspitačica. Njeno mišljenje je važno, jer se mnoga djeca na različit način ponašaju u kući, a na drugi način u vrtiću.

To nije neobično, s obzirom na to da je različita atmosfera, osjećaj zaštićenosti, broj odraslih osoba u okruženju, ali ponajviše su različite granice dopuštenog ponašanja u kući i u vrtiću.

Ukoliko vaspitačica ili, eventualno, roditelji djeteta koje je vaše dijete recimo udarilo, zatraže vaše učešće, ono što se od vas tada očekuje jeste da podržite autoritet vaspitačice, ali i da utječete na ponašanje svog djeteta ubuduće. Odnosno, potrebno je da sa njim porazgovarate.

Pitajte ga zašto je udarilo to dijete, proniknite u njegove razloge, ali obuzdajte svoje reakcije vikanja ili kažnjavanja.