Izbacivanje izmeta ili defekacija je tjelesna potreba koja se u prvim mjesecima života djeteta odvija refleksno. U drugoj godini kod djeteta se intenzivnije razvijaju neke karakteristike ličnosti i uspostavljaju se odnosi sa okolinom koji uključuju i određene zabrane i pravila.
Usvajanje higijenskih navika
Dijete u ovom periodu ne razumije društveno značenje defekacije, ali počinje joj pridavati određen značaj. Oko treće godini života većina djece je u stanju saopštiti svoje potrebe za pražnjenjem izmeta i u mogućnosti je kontrolirati pražnjenje.
Međutim, neka djeca imaju značajne poteškoće kako u usvajanju higijenskih navika koje se odnose na defekaciju tako i kod kontroliranja pražnjenja.
Enkompreza je naziv za smetnje i poremećaje defekacije kod djece. Ovi poremećaji se mogu manifestirati na sljedeći način:
* Nesvjesno ili svjesno povremeno ili stalno izbacivanje izmeta u rublje ili na neodgovarajuće mjesto;
* Zadržavanje izmeta više dana što može dovesti do proširenja debelog crijeva i stomačnih tegoba.
Dijagnostički kriteriji enkompreze
Kod utvrđivanja poremećaja defekacije - enkompreze kod djece treba imati na umu kriterije utvrđene DSM-IV klasifikacijom. Dakle, o enkomprezi se govori kad je u pitanju:
1. Dijete starije od četiri godine;
2. Dijete koje ponavlja nesvjesno ili namjerno izbacivanje izmeta na neodgovarajuće mjesto ili zadržavanje izmeta više dana;
3. Dijete koje ima jedan od poremećaja defekacije najmanje jedanput mjesečno u toku tri mjeseca i
4. Dijete kod kojeg navedeni poremećaji nisu uzrokovani korištenjem određenih sredstava, odnosno nisu posljedica organskih smetnji.
Uzroci i posljedice enkompreze kod djece se mogu posmatrati u tri kategorije:
* Kontinuirana enkompreza ili poremećaj defekacije kod djece koja nikad nisu usvojila higijenske navike u obitelji. Djeci sa ovim poremećajem u većini slučajeva ne treba psihoterapiju nego višemjesečno razvijanje higijenskih navika;
* Diskontinuirani oblik enkompreze nalazimo kod djece koja odrastaju uz majke koje su sitničavo uredne i koje djecu uče higijenskim navikama na vrlo krut način. U ovim slučajevima djeca trebaju produbljenu psihoterapiju.
* Retencijsku enkomprezu prepoznajemo kod djece kod koje su opsesivne majke primijenile vrlo stroge metode razvijanja higijenskih navika na koji su djeca reagirala tvrdokornom začepljenošću. U tretiranju ove vrste enkompreze psihoterapija majke kao i njeno sudjelovanju u psihološkoj podršci djetetu je ključna karika.
Otpor, agresija ili nezadovoljstvo
Pražnjenje i zadržavanje izmeta kod djece često predstavlja i način opštenja sa osobama u okruženju, pa stoga defekacija kod djece može biti izraz nesvjesnih otpora, agresije, nezadovoljstva.
Poznato je da začepljenje kao i dijareja mogu biti reakcija na emocionalni stres i kod djece i kod odraslih osoba.
Djeca sa enkomprezom su često emocionalno neprilagođena djeca, s dubokim osjećajem odbačenosti, djeca koja nose težak teret nesvjesne krivnje. Ova djeca postaju vrlo nesigurna, stidljiva, plašljiva, često su anksiozna, tvrdoglava ili razmažena.
Enkompretična djeca uglavnom nisu svjesna što se s njima događa iako ponekad mogu privremeno regulirati svoj poremećaj kad imaju snažan motiv da dobiju nešto ili ostvare određen ustupak kod roditelja.
Tako će dijete sa enkomprezom nakon višednevnog zadržavanja izmeta otići bez problema u toalet ako mu roditelji obećaju npr. odlazak u luna park. Nakon toga poremećaj se nastavlja.
Kako pomoći djetetu
Pomoć djetetu sa enkomprezom se mora odvijati u više pravaca. Primarno je eliminirati moguće organske uzroke poremećaja. Ukoliko nema organskih poremećaja djetetu i roditeljima, a prvenstveno majci, potrebno je pružiti psihološku podršku i tretman.
Majka pomaže djetetu da uspostavi higijenske navike, a istovremeno je najviše pogođena poremećajima defekacije kod njega. Vrlo često njoj nije dovoljna samo podrška nego i pomoć u razumijevanju njene lične motivacije i postupaka koji doprinose pojavi i održavanju enkompreze kod njenog djeteta.
Ponekad inferiorne, emocionalno hladne ili majke koje su i same imale ozbiljnih problema u odrastanju, a nisu ih uspjele prevazići prije rađanja djeteta, ne rješavajući svoje uzrokuju emocionalne probleme svojoj djeci.
U zavisnosti od uzroka koji su doveli do poremećaja defekacije kao i načina na koji utiču na život djeteta, terapijski rad sa djecom će često biti neophodan uporedo sa savjetodavnim ili terapijskim radom sa majkom.
Uspješnost liječenja enkompreze zavisit će kako od sposobnosti psihologa da odredi ciljeve terapije i primijeni adekvatne metode tako i od motiviranosti majke, djeteta, ali i ostalih članova obitelji da doprinesu rješavanju ovog ozbiljnog problema.
