Malo je žena koje ne osjećaju uznemirenost uzrokovanu bujanjem hormona, neispavanosti zbog dojenja bebe svakih dva sata i neprekidnog bebinog plača.

Tih najtežih prvih šest sedmica bebinog života je, čini se, ženska tabu tema.

Uzavreli hormoni u novopečenoj majci nerijetko bude želju da pobjegne od kuće ili se sklupča u krevetić pored svog novorođenčeta i zajedno s njim plače u nadi da će ta mora prestati.

Tokom prvih četrdesetak dana majka nema vremena ni za sebe, ni za kuću, ni za muža. Ta nemogućnost da majka drži situaciju pod kontrolom i osećaj da joj beba nije bliska u nekim slučajevima mogu dovesti i do depresije. Ali, i tada je najčešće dovoljno nekoliko razgovora s psihologom, pa da se stvari srede.

Ipak, ima i porodilja koje lakše podnose prve dane majčinstva. S dolaskom mlijeka, kod njih se bude i majčinski instinkti i one za sedmicu-dvije već počinju razlikovati bebin plač i prepoznaju šta novorođenče traži - promjenu pelene, podoj ili utjehu.

Ove žene spadaju u sretnu grupu koja od prvog dana uživa u svojoj bebi. Osjećaj neispavanosti zamjenjuje zadovoljstvo bebinog prvog osmijeha, a brigu figure potiskuje saznanje da je svom djetetu najljepša i najbolja.

Da ne bi baš sve bilo idealno i da bi i one osjetile dio muka koje babinje donose, „sretne majke" nerijetko se suočavaju s nepovjerenjem okoline kako kod njih baš sve može ići lako.