<p>Da bi istražile svoju okolinu, bebe počinju da stavljaju predmete u usta nakon sedam mjeseci. Obično počinju tako što stavljaju šake i stopala, a zatim prelaze na hvatanje, guranje u usta i glockanje svega što mogu da dohvate, dok istražuju svoju okolinu. Ova vježba pomaže djeci da procijene stvari i jača njihove oralne mišiće.<br></p><p>To je također vrijeme kada zubi počinju da im izbijaju. Izbijanje zuba je jedan od razloga zašto vaša beba pokušava da okusi svaku moguću stvar. Kada djeci počnu da izbijaju zubi, to je često neprijatno za njih. Ova faza je praćena bolnim upaljenim desnima, nervoznim ponašanjem i željom za žvakanjem stvari, kao što su igračke, odjeća, ruke itd.</p><p>A ovim nagonom za žvakanjem, dolazimo i do straha, opasnosti od gušenja.</p><p>Evo nekoliko stvari koje vaše dijete može da proguta ako je bez nadzora i koje korake možete poduzeti da biste izbjegli takve situacije, piše Yumama.rs.</p><h2>Male igračke</h2><p>Često možete zateći dijete kako svoje igračke prvo stavlja u usta kada mu ih date da se igra. Male šarene igračke ili sitne dijelove igračaka vaša beba može da proguta ako ih ostavite bez nadzora - posebno kockice, slagalice, perlice, bobice, bockalice, poklopce flomastera, dugmiće, prišivene oči na lutkama, sve lako lomljive dijelove na lutkama, igračkama.</p><p>Šta uraditi: Uvjerite se da se male igračke i lako odvojivi dijelovi igračaka koji se mogu progutati ne dajete djeci uzrasta od dvije i manje godina. Pratite i instrukcije proizvođača o uzrastu za koji su igračke namijenjene.</p><h2>Biljke</h2><p>Često držimo drže sobne biljke u svojim kućama radi estetike i čistog zraka. Ali postoje neke biljke koje mogu biti opasne za bebe iako su savršene za dekoraciju. Suho lišće ili sjeme takvih biljaka moglo bi da padne na pod i da ih vaša beba proguta. Također, kako beba raste, počinje da hoda, lako može da počne da čupa neko cvijeće, kopa po saksijama, prevrne na sebe teške vaze. Vodite računa šta sve i kako djetetu može da bude dostupno od cvijeća.</p><p>Šta da radite: Oslobodite se ili stavite potpuno van domašaja svaku opasnu sobnu biljku koja može biti štetna za vaše dijete. </p><h2>Sredstva za čišćenje</h2><p>Sredstva za čišćenje i deterdženti dolaze su često mirisni, šareni i jako primamljivi mališanima. Bebe ih često miješaju sa sokom ili jestivim namirnicama i pokušavaju da ih stave u usta ili prospu po rukama. Sviđa im se i sve što mogu da mažu, prospu po sebi, što pjeni.</p><p>Šta da radite: Važno je držati hemijske proizvode van domašaja vašeg djeteta u zaključanim i osiguranim prostorima.&nbsp;</p>

Obično počinju tako što stavljaju šake i stopala, a zatim prelaze na hvatanje, guranje u usta svega što mogu da dohvate

Ove stvari bebe najčešće stavljaju u usta: Kako spriječiti povrede i nezgode

<p>Anksioznost se može javiti u bilo kojoj dobi pa tako treba biti oprezan i kada su djeca u pitanju te znati prepoznati znakove i pomoći im da se izbore s tim.</p><h2>Miješanje sa strahom</h2><p>Definira se kao osjećaj nelagode, napetosti, zabrinutosti, velikog stresa, panike, straha te iracionalnog lošeg predosjećaja. Jedna je od najčešćih razloga za traženje stručne pomoći psihijatra ili psihologa<br></p><p>Anksioznost nije isto što i strah, iako se često miješaju. Strah je emocija koja se razvije kad osoba procijeni neku opasnost, dok je anksioznost uglavnom iracionalna ili je reakcija na događaj u budućnosti.&nbsp;</p><p>Može se manifestirati i fizičkim simptoma poput znojenja, drhtanja, vrtoglavice i ubrzanog rada srca.</p><h2>Najčešći znakovi</h2><p>Znakovi tjeskobe mogu se javiti i kod djece, a dječji psiholozi uozoravaju na neke od najčešćih znakova upozorenja.</p><p>1. Fizičke tegobe: bolovi u trbuhu, leptirići, glavobolje</p><p>2. Izbjegavanje aktivnosti, škole, druženja</p><p>3. Konstantno postavljanje pitanja i pojašnjenja na istu temu</p><p>4. Učestaliji i ozbiljniji izljevi bijesa i razdražljivost.</p><p>5. Problemi s uspavljivanjem, spavanjem ili rano buđenje</p><p>6. Nemir ili poteškoće s koncentracijom</p><p>Istraživanja pokazuju da je prosječna dob javljanja anksioznosti 11 godina, no, mnogi vjeruju da se anksioznost kod djece nedovoljno dijagnosticira i ne prepoznaje.</p><h2>Kako pomoći djetetu</h2><p>Prema istraživanjima Američkog psihološkog društva roditelji su uglavnom nesvjesni dječije anksioznosti. Ponekad umanjuju dječije osjećaje, uvjeravajući dijete da nema razloga za brigu.&nbsp;</p><p>To samo umanjuje djetetovu sigurnost da ima podršku roditelja te daje poruku da njegovi osjećaji nisu dovoljno ozbiljni ili stvarni. No, postoje stvari koje roditelj može učiniti kako bi pomogao djetetu nositi se s anksioznošću.</p><p>1. Saslušajte dijete</p><p>Ne umanjujte njegov osjećaj straha i ne odvlačite mu odmah pažnju drugom aktivnošću. Dajte mu do znanja da vidite da je uplašeno, uznemireno ili zabrinuto. </p><p>2. Potičite emocionalnu pismenost</p><p>Učite djecu o anksioznosti na način prikladan njihovoj dobi. Naučite ih da se ona očituje u tjelesnim znakovima, poput znojenja, drhtanja, i razmišljanju „što ako…?“&nbsp;</p><p>Recite im da je to normalno i da ponekad ima prednost jer možemo razmisliti kako se pripremiti i suočiti s nekom stresnom situacijom poput testa iz matematike u vidu planiranja vježbanja zadataka.</p><p>3. Ograničite izlaganje djece lošim vijestima</p><p>Djeca ne moraju gledati vijesti o ratovima i svim katastrofama iz svih krajeva svijeta. S vremenom će razviti kognitivni kapacitet za rukovanje takvim informacijama, ali neprestano ponavljanje povećava osjećaj prijetnje.</p><p>4. Stvaranje zdravih odnosa</p><p>Anksioznost nastaje kad se djeca ne osjećaju sigurno. Odnosi s bližnjima, s roditeljima, s drugim članovima obitelji, s vršnjacima, s učiteljima, pomažu u nošenju s tjeskobom.</p><p>5. Igra i tjelesna aktivnost</p><p>Fizička napetost koju stvara tjeskoba često se može ublažiti igrom i tjelovježbom. Osiguravanje redovnih prilika za takve aktivnosti daje im važne alate za regulaciju vlastitih emocija i upravljanje mentalnim zdravljem.</p><p>6. Učenje tehnika opuštanja</p><p>Disanje se može koristiti za smirivanje u stresnim situacijama. Preusmjeravanjem pažnje na disanje i svjesnim abdominalnim disanjem opuštamo tijelo i šaljemo preokupiranom mozgu da opasnost nije prisutna. Učite djecu dubokom disanju koje smiruje reakcije u tijelu.</p><p>7. Suočavanje</p><p>Pomozite svojoj djeci da se suoče s nelagodom tjeskobe kako bi znali da ih to neće uništiti, umjesto da im dopustite da izbjegnu situacije koje izazivaju brigu.</p><p>8. Zadržite vlastite brige za sebe</p><p>Nemojte se svađati pred djecom ili ih opterećivati problemima odraslih koji se njih jednostavno ne tiču.</p>

Roditelji ponekad umanjuju dječije osjećaje, uvjeravajući ga da nema razloga za brigu

Anksioznost kod djece: Pomozite im da se suoče s nelagodom

<p>Ruski psiholog Vladimir Petrov objavio je studiju o tome zašto bi roditelji trebali izbjegavati prebacivanje odgovornosti na starije dijete, kada je briga o mlađoj djeci u pitanju.<br></p><p>Ova studija se posebno osvrće na razvojnu fazu djece ranog pubertetskog doba i štetnost uloge dadilje koju starije dijete dobije dolaskom mlađih članova porodice.</p><h2>Najduži odnos </h2><p>Često počinje s nekim malim zaduženjima: “Pripazi na brata/sestru dok ne završim nešto.” Kada se roditelj vrati, starije dijete uredno podnosi izvještaj o aktivnostima mlađeg djeteta, imitirajući roditeljski glas. </p><p>Pri tome se u njegovim očima vidi nevjerovatan ponos zbog dobro obavljenog posla. Ova priča nas vodi do sljedećeg scenarija. Roditelj je s djecom u parku. “Pripazi na brata/sestru dok ne trknem do toaleta.” To može ispasti dobro prvi put. I drugi i treći, ali šta ako nešto krene pogrešno? </p><p>S tim se slažu i drugi psiholozi, koji ističu kako je važno da djeca u porodici imaju istu poziciju jer ona su siblinzi, što znači da je djeci potrebna briga roditelja i važno je da se znaju uloge. </p><p>Nije dobro da jedno od djece postaje roditelj&nbsp;drugome, jer se time narušava njihov bratsko-sestrinski ili sestrinsko-sestrinski odnos. Taj odnos ubija ono što je njihova značajka, a to je da su brat i sestra. To je najduži odnos u životu koji traje od rođenja do duboke starosti.&nbsp;</p><p>Značajno je da taj odnos bude zasnovan na jednoj ravnopravnosti, na bratsko-sestrinski ili sestrinsko-sestrinski odnosima, a ne da jedno dijete preuzima odgovornost roditelja.</p><h2>Emotivni razvoj</h2><p>Naravno, ako je velika razlika u godinama, logično je da će biti izraženija briga starijeg brata ili sestre prema mlađem, a to nikako ne treba značiti da su ta djeca roditelji svojim braćama i sestrama, nego je to jednostavno odraz tog konteksta i bitno je da i to dijete koje brine o drugom ima pažnju i brigu od roditelja i nekako da u tome budu jednaki.</p><p>Stručnjaci ističu da je briga o djeci isključivo roditeljska obaveza. Starije dijete može i treba pomoći. Ali, odgovornost je i u tom momentu roditeljska. Jer je realna procjena kapaciteta vlastitog djeteta samo i isključivo roditeljski zadatak. Ukoliko preopteretite vaše dijete, možete proizvesti kontraefekt. I pri tome trajno utjecati na psihički i emotivni razvoj starijeg djeteta.</p><p><br></p>

Često počinje s nekim malim zaduženjima: “Pripazi na brata/sestru dok ne završim nešto”

Psiholozi upozoravaju: Starije dijete ne smije biti roditelj mlađem

<p>Stručnjaci ističu da u novije vrijeme očevi sve više učestvuju u odgoju, njezi i obrazovanju svoje djece. Oni više nisu, kao što je to bio ranije slučaj, autoritativne figure kojih se djeca plaše, nego su tu da pozitivno utječu na karakter, osobine i navike djeteta.<br></p><p>Istraživanja pokazuju da mališani izrastu u daleko kvalitetnije osobe kada su očevi aktivno uključeni u njihovo odrastanje, a stručnjaci tvrde da postoje zajedničke karakteristike koje krase sve dobre očeve.</p><h2>Aktivno učešće</h2><p>Dobri očevi su i dobri modeli. Djeca lako primaju poruke, kako verbalne tako i neverbalne, odnosno posmatraju kako se ponašate i to oponašaju. Također, uvijek su tu za dijete, ne bježe od kućnih obaveza i poslova i ne prepuštaju njegu djeteta isključivo majci. Aktivno učestvuju u svemu.</p><p>Previše strog, autoritativan otac ili onaj koji svojoj djeci ne pruža dovoljno nježnosti formirat će dijete po svom modelu, pa ni ono neće biti u stanju da se drugačije postavlja prema svojoj djeci.</p><p>Dobri očevi biraju riječi i ne razgovaraju impulsivno. To podrazumijeva strpljenje da se s djetetom razgovara na njegovom jeziku. Stručnjaci tvrde da mlađa djeca ne razumiju apstraktne pojmove, pa očevi treba da govore tako da ih djeca shvataju. </p><h2>Podstiču kreativnost</h2><p>Dobri očevi ohrabruju i podstiču dječiju kreativnost i intuiciju. Također, čuvaju se osuđivanja. Djeca griješe dok usvajaju nova znanja. Očevi koji se čuvaju osuđivanja znaju kada treba zadržati svoj sud za sebe. Uočavaju dječije greške, ali ih ne vrednuju kao dobre i loše, nego uče djecu da ih posmatraju kao izbore koje ponekad moraju samostalno napraviti.</p><h2>Djeca kao učitelji</h2><p>Dobri očevi djecu vide kao učitelje. Učenje je uzajamni proces i od djece može mnogo da se nauči. Mališani vam uvijek nude lekcije, pa su dobri očevi više orijentirani na ono što oni moraju naučiti i poduzeti umjesto da od djeteta očekuju previše.</p>

Sve više učestvuju u odgoju, njezi i obrazovanju svoje djece

Biraju riječi i ne razgovaraju impulsivno: Vrline dobrih očeva

<p>Razgovor o smrti s djecom za roditelje može biti izuzetno neugodan i težak, jer većini samo pojam smrti predstavlja strah i tugu, zbog čega se često izbjegava pričati o njoj.</p><h2>Odgovor je da</h2><p>Međutim, izbjegavanje te teme može djecu ostaviti s pitanjima bez odgovora i pogrešnim percepcijama o smrti, što im dugoročno može uzrokovati još veću nevolju. Stoga se postavlja pitanje trebate li sa svojom djecom razgovarati o smrti.</p><p>Iako može biti teško, razgovor o smrti s djecom ključan je za njihovo emocionalno blagostanje i razumijevanje svijeta oko sebe. Evo nekoliko razloga zašto je važan otvoren razgovor o smrti.</p><h2>Primjereno dobi</h2><p>Djeca, kao i odrasli, osjećaju tugu kada su suočena sa smrću voljene osobe ili čak s idejom smrtnosti. Razgovarajući s njima o smrti na način primjeren njihovoj dobi, roditelji mogu pomoći djeci da razumiju što smrt znači i kako se nositi sa svojim emocijama.&nbsp;</p><p>Pritom je važno birati riječi kako biste spriječili zbunjenost i ublažili dio tjeskobe povezane sa smrću.</p><h2>Pogrešna percepcija</h2><p>Bez vodstva odraslih, djeca mogu razviti pogrešne percepcije o smrti, što dovodi do nepotrebnih strahova i tjeskobe. Primjerice, mogu vjerovati da je smrt zarazna ili reverzibilna, uzrokujući nepotrebnu patnju.&nbsp;</p><p>Roditelji mogu razriješiti mitove i pružiti tačne informacije, pomažući djeci da razviju zdravo razumijevanje smrti.</p><h2>Izgradnja otpornosti</h2><p>Razgovor o smrti s djecom također može pomoći u izgradnji otpornosti i pripremiti ih da se suoče s teškim situacijama u budućnosti.</p><p>Naučiti se nositi s gubitkom ključna je životna vještina, a otvoreni razgovori o smrti mogu naučiti djecu da je ona prirodan dio ljudskog iskustva.&nbsp;</p><p>Pružanjem podrške i uvjeravanja, roditelji mogu pomoći djeci da razviju otpornost koja im je potrebna da se nose s izazovima života.</p><h2>Kulturno i religijsko razumijevanje</h2><p>Smrt ima različita značenja i rituale u različitim kulturama i religijama. Razgovarajući o smrti sa svojom djecom, roditelji im mogu pomoći da razumiju kulturna i vjerska uvjerenja koja okružuju smrt, poticanjem tolerancije i poštovanja različitosti.&nbsp;</p><p>Ovo također može pružiti djeci osjećaj povezanosti sa svojim nasljeđem i zajednicom.</p><h2>Odluke i želje</h2><p>Iako može biti teško razmišljati o tome, razgovor o smrti s djecom može također uključivati razgovore o odlukama i preferencijama o kraju života.&nbsp;</p><p>Uključivanjem djece u te razgovore roditelji mogu osigurati razumijevanje i poštovanje njihovih želja, oslobađajući dio tereta svojoj djeci u budućnosti.</p><h2>Nekoliko savjeta</h2><p>Budite iskreni i primjereni dobi, prilagodite razgovor dobi i razini zrelosti vašeg djeteta, pružajući iskrena, ali dobno prikladna objašnjenja o smrti. Koristite jasan jezik i izbjegavajte eufemizme koji mogu zbuniti ili uplašiti djecu.</p><p>Potaknite svoje dijete da postavlja pitanja i izrazi svoje osjećaje o smrti. Slušajte pažljivo i dajte jednostavne, iskrene odgovore na njihova pitanja.</p><p>Koristite dječije knjige, filmove i druge medije kako biste omogućili rasprave o smrti. Odaberite materijale koji odgovaraju dobi i temperamentu vašeg djeteta i koristite ih kao polazište za razgovor.</p><p>Uvjerite svoje dijete da je normalno osjećati tugu ili strah zbog smrti i da ste tu da ga podržite u teškim trenucima. Ponudite zagrljaje, utjehu i sigurnost prema potrebi.</p><p>Modelirajte zdrave načine nošenja s tugom i gubitkom za svoje dijete. Budite otvoreni o svojim osjećajima i iskustvima sa smrću i pokažite zdrave strategije suočavanja kao što su razgovor o svojim osjećajima, traženje podrške od voljenih osoba i uključivanje u aktivnosti samonjege.</p><p>Iako može biti izazovno, dobrobiti razgovora s djecom o smrti daleko nadmašuju nelagodu razgovora. Dakle, nemojte se ustručavati razgovarati o smrti sa svojom djecom, to je važan dio pomoći im da se nose s neizbježnim izazovima života.</p>

Ovakve teme ključne su za njihov emocionalni razvoj

Razgovor s djecom o smrti: Spriječite pogrešnu percepciju

<p>Kako biste dijete zaštitili od infekcija, ne možete ga držati pod staklenim zvonom, ali mu možete ojačati imunitet. Stručnjaci savjetuju koje korake trebate poduzeti.</p><h2>Zdrava i izbalansirana ishrana&nbsp;</h2><p>Kako bi dijete bilo zdravo, potrebno je ograničiti unos šećera, aditiva i nezdrave, procesuirane hrane. Koncentrirajte se na svježe povrće, voće, orašaste plodove i sjemenke, jaja, meso i hranu koja je bogata vitaminima i mineralima.</p><h2>Suplementi za jačanje imuniteta&nbsp;</h2><p>Nekad je potrebno dodatno ojačati imunitet djece. Najbolje je koristiti suplemente koji su na prirodnoj bazi. U širokom spektru suplemenata za jačanje dečijeg imuniteta, svjetski pedijatri, imunolozi i alergolozi izdvojili su kolostrum po svom specifičnom načinu djelovanja. Unošenjem kolostruma dijete dobiva već formirana antitijela, koja su spremna da se bore protiv svake infekcije. </p><h2>Dovoljno sna&nbsp;</h2><p>U ovisnosti o uzrastu, djeci je potrebno između 8 i 14 sati sna dnevno. Uvedite rutinu. Djeca trebaju biti u krevetu do 21 sat. Ako su mlađi od tri-četiri godine, i popodnevni san im je neophodan. Za pravilno lučenje melatonina (hormon sna) trebaju spavati u mraku, a ne s uključenim svjetlom. </p><h2>Povišena temperatura&nbsp;</h2><p>Iako mnogi roditelji osjete paniku čim termometar počne pokazivati da je temperatura povišena, treba imati u vidu da je ona zapravo samo simptom, a ne uzrok bolesti.&nbsp;</p><p>Povišena temperatura je način na koji se dječiji organizam bori protiv infekcije pa ljekari savjetuju da se djetetu ne daju antipiretici ukoliko temperatura ne prelazi 38,5 stepeni. Povišena tjelesna temperatura nepovoljno djeluje na rast i razvoj mikroorganizama i znači da je organizam prepoznao problem i uključio svoje sisteme odbrane.<br></p><h2>Pranje ruku </h2><p>Iako je primarni put infekcije gornjih respiratornih puteva zrak, kontaktni prijenos putem ruku je isto jako značajan. Djeca često dodiruju u igri jedni druge, kao i iste igračke i namještaj. Dobra toaleta prvo nosa i usne duplje, a potom i ruku je od presudnog značaja za sprečavanje prelaska infekcije s jednog djeteta na drugo.&nbsp;</p><p>Rastvorima na bazi morske vode redovno čistite dečiji nosić i postarajte se da piju dovoljno tečnosti tokom dana. Neophodno je da djeca redovno peru ruke toplom vodom i sapunom, posebno prije i nakon jela, kao i nakon svake upotrebe toaleta.</p>

Potrebno je ograničiti unos šećera, aditiva i nezdrave, procesuirane hrane

Stručnjaci savjetuju koje korake treba poduzeti: Ojačajte djetetu imunitet

<p>Učenje odgovornosti životni je proces s kojim roditelji upoznaju djecu. Djeca imaju ograničenu svijest za odgovornost i tek započinju učiti vještine koje su nužne kako bi neko postao odgovorna osoba. Postavljajući im zadatke koje su u stanju izvršiti, kod djece se stvara veći osjećaj porodične pripadnosti, a ujedno razvija uvjerenje da značajno pridonose u životu.<br></p><h2>Govoriti istinu</h2><p>Učenje odgovornosti znači učiti i misliti o osjećajima drugih i pravedno se odnositi prema ljudima, govoriti istinu čak i kada to znači priznati grešku, učiniti pravu stvar čak i kada to znači da neće biti po njihovom ili da neće dobiti nešto što žele, razvijati samokontrolu, cijeniti sebe i svoja postignuća, biti zadovoljan vlastitim ponašanjem, onim što možeš učiniti i postizati nove stvari.</p><p>Djeca najbolje uče iz iskustva, prvenstveno oponašanjem. Dijete u većini slučajeva neće poslušati sve ono što roditelj kaže, ali će nepogrešivo oponašati roditeljske riječi i ponašanja. Čineći ono što želimo da naša djeca rade, osiguravamo našoj djeci najboljeg učitelja.</p><p>&nbsp;Zato trebate pronaći načine u svakodnevnom životu da biste im pokazali kako odgovornost izgleda i omogućili im da je prakticiraju. Naučite dijete da prihvata odgovornost za svoja djela, i dobra i loša. Raspravljajte o tome što vi mislite da radite dobro i što mislite da još morate popraviti.</p><h2>Ohrabrite ih</h2><p>Kada napravite grešku, priznajte je i recite djetetu šta ste mogli učiniti da stvari napravite bolje. Ohrabrite dijete da prihvati pohvalu za sve što je dobro napravilo, ali i da prihvati odgovornost za greške. Pokažite mu da vjerujete u njegovu sposobnost prihvatanja odgovornosti.</p>

U većini slučajeva neće poslušati sve ono što roditelj kaže, ali će nepogrešivo oponašati roditelje

Savjeti za poticanje odgovornosti kod mališana: Djeca najbolje uče iz iskustva

<p>jedna od najvažnijih stavki u razvoju djeteta je razvoj samog govora, a u tom poslu uvijek možete potražiti pomoć logopea.</p><h2>Problemi govora</h2><p>Logoped je stručnjak koji se bavi problemima glasa, govora, jezika.</p><p>Preciznije logoped ispravlja neispravan izgovor određenih glasova, korigira cjelokupan govorno-jezični razvoj, potiče razvoj govora i jezika, bavi se problemima čitanja i pisanja, problemima u učenju i problemima glasa</p><h2>Norme razvoja</h2><p>Polazimo od pretpostavke da je svako dijete individua za sebe, što znači da ima svoj tempo rasta i razvoja. No postoje norme koje dijete u određenoj dobi treba savladati.</p><p>Do 3 mjeseca dijete se trza na jači zvuk, oglašava se ovisno o tome da li je zadovoljno ili nije, prestaje plakati ako mu se obratite, čuju se glasovi kao eee, iii…</p><p>Do 6 mjeseci dijete na govor reagira gukanjem, obraća pažnju na muziku, oglašava se ponavljanjem određenih slogova ma ma ma, vokalizira oduševljenje i negodovanje.</p><p>Do 12 mjeseci imitira različite zvukove (oponaša životinje), koristi gestu da bi reklo što želi, oko prvog rođendana javljaju se i prve riječi koje nose značenja ( mama, tata), odgovara na jednostavne zahtjeve, npr. Daj loptu!, puno više razumije nego što zna govoriti.</p><p>Od 1-2 godine spaja dvije riječi, npr. beba pava, postavlja jednostavna pitanja, npr. Što je to?, svakodnevno usvaja nove pojmove i bogati rječnik, pokazuje i imenuje određene dijelove tijela na zahtjev.</p><p>Od 2-3 godine ima složenu rečenicu, govor je razumljiv, imenuje stvari iz okoline, bogati rječnik novim riječima, sluša kratke priče.</p><p>Od 3-4 godine govori rečenice od 4 riječi, govor je razumljiv.</p><p>Sa 3 godine je potrebno pravilno izgovarati glasove s, z, c, a, sa 4g. š, ž,č, l., nema ponavljanja slogova ni riječi, opisuje događaje iz vrtića, parka, odgovara na pitanja; Šta?, Gdje?, Kada?</p><p>Od 4-5 godine dijete pravilno izgovara sve glasove, govor je razvijen i gramatički uredan, nema grešaka u rodu, broju, padežu, rimuje riječi, ima usvojen vremenski tok ( jučer, danas, sutra), komunicira uredno sa djecom i odraslima, priča priče.</p><p>Ako dijete ne ispunjava većinu od ovih normi potrebno se obratiti logopedu.</p><p>Ukoliko roditelj ne reagira misleći da ima vremena ili zbog straha, postoji veća vjerovatnost za ozbiljnije probleme u govoru, jeziku, komunikaciji, čitanju, pisanju, ponašanju i socijalnim odnosima.</p>

Ukoliko roditelj ne reagira misleći da ima vremena ili zbog straha, postoji veća vjerovatnost za ozbiljnije probleme 

Razvoj govora kod djece: Norme koje roditelji trebaju znati

<p>Razvoj obuhvata mnoge aspekte, a kao roditelji, moramo biti svjesni značaja svakog od njih ma koliko djelovali bezazleno.</p><h2>Usko povezani</h2><p>Znate li da su hranjenje, pokreti usta i razvoj artikulacije usko vezani. Razvijaju se uporedno te ovise jedan o drugom.</p><p>To znači da mnogi pokreti koji su važni za hranjenje kasnije su bitni i za govor poput dizanja i uvlačenja jezika u usta, dobar rad mišića lica te stabilna vilica.</p><p>Preko hranjenja možemo utjecati na razvoj oralne motorike, a time i na bolje uslove za dobar i jasniji govor.</p><p>Oralna motorika je termin koji označava poticanje pokreta usta, a odnosi se u prvom redu na vilicu, jezik, usne, nepce i zube.</p><h2>Važno znati</h2><p>Period do druge godine života najznačajniji je za promjene u strukturi i pokretima usta.</p><p>Jezik pomaže pri formiranju nepca koje je kod bebe mekano, jer kosti još nisu srasle.</p><p>Ako je jezik stalno van usta, ili pritisnut prema dolje, može se formirati visoko nepce, a jezik može ostati slabije pokretljiv, što će utjecati na artikulaciju kod djeteta.</p><p>Kod sisanja jezik ide naprijed – nazad u usnoj šupljini i još se ne podiže prema gore.</p><p>Pri sisanju, beba je u polusjedećoj poziciji i uši joj moraju biti iznad usta dok se hrani, čime možemo spriječiti česte upale uha.</p><p>Otvor na bočici ne smije biti prevelik, a duda za sisanje mora odgovarati veličini usta.</p><h2>Čvrsta hrana</h2><p>Hranjenje kašikom počinje oko 5. mjeseca života djeteta. Kašika se stavlja na donju usnu, pričekamo da se gornja usna spusti na kašiku i tada je horizontalno uklonimo iz djetetovih usta.</p><p>Usne i vilica imaju glavnu ulogu u hranjenju, ne koristimo gornju usnu i desni.</p><h2>Korištenje čaše</h2><p>Djetetu treba početi davati malu količinu tekućine poput gustog soka i slično i to po jedan gutljaj.</p><p>Rub čaše prislonite na donju usnu, tako da jezik nije ispod čaše i dijete se ne smije naslanjati na čašu.</p><p>Pijenje na slamku može početi već od navršenog 6. mjeseca. Slamku ne stavljajte duboko u usta, jezik ne smije biti ispod slamke, a usta djeteta trebaju zaokružiti oko nje.</p><p>Pijenje na slamku je je jedan od najboljih načina za poticanje oralne motorike, tada rade usne i obrazi, a jezik se diže prema gore.</p><h2>Žvakanje hrane</h2><p>Žvakanje pomaže rastu zubi, samostalnom pokretanju vilice, vještini jezika da premješta i kupi hranu po ustima, te uvlačenju jezika u usnu šupljinu.</p><p>Stoga ne zaboravite da čestim miksanjem hrane ne dopuštate djetetu da razvije ovu važnu vještinu i time potakne bolju stabilnost vilice i pokretljivost jezika, što je poslije važno i za sam govor.</p><h2>Korištenje dude</h2><p>Od 6. do 10. mjeseca djeteta treba započeti odvikavanje od dudice, a sisanje dudice možete koristiti samo pri spavanju. Ostatak vremena ponudite djetetu odgovarajuće igračke za aktivnosti usta.</p><p>Nakon desetog mjeseca ne bi nikako trebali koristiti dudice varalice. Odvikavanje djeteta od bočice možemo započeti kada dijete ima oko 6. mjeseci, a najkasnije do njegovog 15. mjeseca kada bočicu zamjenjujemo čašom ili slamkom.</p><p>Time potičemo podizanje jezika prema gornjim desnima i nepcu, što je važno za pravilno formiranje nepca, a kasnije za stvaranje određenih glasova.</p><h2>Šta učiniti</h2><p>Budući da smo utvrdili kako su vještine hranjenja usko vezane uz razvoj govora, nastojte malim, ali važnim postupcima i intervencijama u hranjenju osigurati djetetu lakši put do glasova i riječi.</p><p>U igri s djetetom potičite puhanje u mjehuriće, u trubice, u zviždaljke, u papiriće, vatu i sl.</p><p>Oponašajte negovorne pokrete ustima kao puhanje vjetra, slanje poljupca, širenje i pućenje usnica.</p><p>Igrajte se mazanja kremicama i tapkanja lica.</p><p>Tokom pranja zubića, masirajte djetetu unutrašnjost obraza, desni, jezik i nepce.</p><p>Izbjegavajte dude, čaše „kljunašice“ koje pritišću jezik prema dolje.</p><p>Uvedite slamku, potičite žvakanje.</p><p>U slučaju zabrinutosti obratite se vašem logopedu.</p>

Period do druge godine života najznačajniji je za promjene u strukturi i pokretima usta

Oralna motorika kod djece: Kako je potaknuti i koja je njena važnost

<p>Jedan od najčešćih simptoma poremećaja sluznice ili grkljana naziva se disfonija ili promukoost.</p><h2>Manifestacija kod djece</h2><p>Možda ste primjetili da je dijete promuklo ili često pred kraj dana gubi glas?</p><p>Promuklost može nastati zbog upalnih procesa grkljana i organskih poremećaja u grkljanu. Nju karakterizira odstupanje od normalne amplitude zvučnoga vala (intenziteta), frekvencije zvučnoga vala (visine glasa) i kvalitete glasa.</p><p>Funkcionalne disfonije su u domeni liječenja fonijatra, glasovnog liječnika i terapeuta i logopeda.</p><p>Naime, djeca danas žive u dosta bučnom okruženju pa se često međusobno dovikuju i nadglasavaju ostalu djecu oko sebe.</p><p>Važno je za roditelje znati da li osim promuklosti postoji određena alergija kod djeteta ili možda dijete ima problem s varenjem hrane (GERB – Gastroezofagealna refluksna bolest). O svemu tome ovisit će i pregled kod liječnika, odnosno put i način izlječenja.</p><h2>Tretman promuklosti</h2><p>U samom tretmanu promuklosti ili disfonije kod djece kreće se od edukacije, kako roditelja tako i djeteta, o samom glasu, o njezi glasa te o posebnim tretmanima glasa. Glas i glasnice možemo tretirati i njegovati vježbama disanja, nježnih vježbi za zagrijavanje glasa te vježbice ispuštanja glasa koje kreću i počinju od blagih izgovora glasova, bez napetosti.</p><p>Ako dijete ima promukli glas do dvije sedmice ili učestalu promuklost glasa, najbolje je otići kod liječnika fonijatra na pregled. Liječnik fonijatrije specijaliziran je za dio otorinolaringologije koja se bavi dijagnostikom i liječenjem poremećaja govora i glasa, ali i načina disanja i gutanja kod djece i odraslih.</p><p>Najčešći uzrok promuklosti su upalne bolesti grkljana, virusne, bakterijske, gljivične te sistemske bolesti koje zahvaćaju grkljan. Na glasnicama mogu nastati dobroćudne bolesti koje uzrokuju promuklost poput cisti, polipa, otok glasnica (oedema Reinke), noduli (čvorići glasnica), papilomi (HPV virus), ali i premaligne i maligne bolesti poput leukoplakije, displazije, karcinomi.</p><p>Naprimjer, pareza glasnica ili nepomična glasnica kako je još zovu uzročnik je jake promuklost i smetnje gutanja. No, mnogi uzroci promuklosti poput upalne virusne bolesti ili laringitisa znaju proći same od sebe, bez liječenja. Upalne bakterijske bolesti tretiraju se inhalacijom glasnica i ždrijela, antibioticima i štednjom glasa.</p><h2>Procjena logopeda</h2><p>Procjena glasa kod logopeda je multidimenzionalna i uvijek kreće od toga kako dijete i roditelj doživljavaju svoj glas, zatim kako glas zvuči logopedu, uzimajući u obzir skale i upitnike koje logoped koristi pri praćenju simptoma, a na kraju opservacije sve se upoređuje i kombinira s primjenom određenih programa za analizu glasa.</p><h2>Njega glasa</h2><p>Izuzetno je važno dijete naučiti šta je dobro, a šta loše vokalno ponašanje. Dijete je potrebno upozoravati da treba dozirati svoj glas, jer ako je, naprimjer, prijatelj u igri udaljen na svega metar ili dva od njega onda mu intenzitet glasa ne treba biti visok, napet, odnosno kako smo navikli reći nema potrebe derati se i nadglašavati.&nbsp;</p><p>Ako su prijateljice i prijatelji nešto udaljeniji možemo dijete uvježbati kako mahnuti rukom ili rukama i tako dozvati one koje ne možemo lako dozvati glasom. To je svakako dobar početak njege dječjeg glasa.</p><p>Za svaku promuklost i smetnje s glasom koje traju do dvije sedmice, potreban je specijalistički pregled kod otorinolaringologa i fonijatra. Pregledom će liječnik utvrditi uzrok promuklosti i tako moći predložiti liječenje i način liječenja.</p>

Funkcionalne disfonije su u domeni liječenja fonijatra, glasovnog liječnika i terapeuta i logopeda

Osim temperature i grlobolje, na streptokoku upućuje i suh nos

Disfonija ili promuklost: Važno je znati postoji li kod djeteta neka alergija

<p>Upalne promjene debelog crijeva i rektuma kod beba se nazivaju alergijski proktokolitis, a dešava se zbog reakcije imuniteta na unošenje stranih proteina.</p><h2>Nepoznati razlozi</h2><p>Učestalost i prirodna historija alergijskog proktokolitisa nisu jasni, iako se čini da njegova učestalost raste u našem okruženju, čak i kod beba koje su isključivo dojene mlijekom.</p><p>Posljednjih nekoliko desetljeća različiti alergijski poremećaji gotovo su eksponencijalno porasli u industrijaliziranom svijetu. Razlozi za ovo povećanje nisu u potpunosti poznati, iako su predložene brojne hipoteze.</p><p>Jedna takva hipoteza pretpostavlja da pretjerane mjere higijene služe kao pokretački faktor koji uzrokuje da nedovoljno stimulirani imunološki sistem domaćina brani tijelo od faktora koji su bezopasni.</p><p>Što se tiče alergija na hranu, najnovije studije pokazuju da u SAD-u do 4 posto svih odraslih i 8 posto sve djece mlađe od tri godine pati od alergije na hranu, a ta je učestalost puno veća od one koja se bilježi pet godina ranije.</p><p>S druge strane, učestalost alergija na određene konkretne namirnice raste alarmantnom brzinom, kao što je slučaj s alergijom na kikiriki, čija se učestalost u posljednjih pet godina u Sjevernoj Americi udvostručila.</p><h2>Faktori rizika</h2><p>Klinička slika se razvija u prvim sedmicama ili mjesecima života (bebe između dva dana i tri mjeseca, a praktično uvijek unutar prvih šest mjeseci života). Simptomi su uvijek vezani uz probavni sistem i uključuju rektalno krvarenje, u većini slučajeva povezano s proljevom sa sluzi, iako stolica također može izgledati normalno.</p><p>Krvarenja mogu varirati od malih fleka krvi pomiješanih sa stolicom do obilnog krvarenja (rektoragija).</p><p>Krvave stolice mogu se postupno povećavati, s neredovnom pojavom krvi nekoliko dana, nakon čega slijedi prisutnost krvi u većini crijevnih pokreta, sve dok se uzročnik ne povuče. Opće stanje djeteta nije narušeno, nema zastoja ni gubitka tjelesne težine, a palpacijom abdomena nema promjena.</p><p>Faktori rizika za razvoj alergijskog kolitisa su nezreo imunološki sistem, promijenjena crijevna propusnost, drugi faktori koji aktiviraju žarišnu imunološku funkciju, kao što je genetska osjetljivost u kombinaciji s posebno senzibilizirajućom hranom (mlijeko, jaja, riba, orašasti plodovi, soja).</p><p>Brojna hrana povezana je s alergijskim proktokolitisom (soja, riba, jaja, pšenica itd.), iako je kravlje mlijeko upleteno u gotovo svim slučajevima.</p><p>Otprilike 60 posto svih slučajeva proktokolitisa nalazi se kod dojene djece. Pokretački alergeni u ovim slučajevima su proteini kravljeg mlijeka koji se izlučuju u majčino mlijeko nakon uzimanja mliječnih proizvoda od strane majke.</p><p>Ostali oboljeli pacijenti odgovaraju dojenčadi koja se hrani formulama koje sadrže protein kravljeg mlijeka ili soju.</p><h2>Dijagnoza i liječenje</h2><p>Nažalost, ne postoje neinvazivni, specifični dijagnostički testovi za alergijski proktokolitis, a postojeće laboratorijske ili biohemijske tehnike nemaju potrebnu specifičnost i osjetljivost. Ultrazvukom se može dokazati zadebljanje sluznice.</p><p>Dijagnoza se temelji na detaljnoj historiji bolesti i odgovoru pacijenta na eliminaciju sumnjivih proteina iz prehrane (obično kravljeg mlijeka), nakon isključivanja drugih mogućih bolesti kao što su infekcija, nekrotizirajući enterokolitis, analne fisure ili invaginacija.</p><p>Rezultati laboratorijskih pretraga su normalni kod većine beba, iako je u izoliranim slučajevima moguće otkriti diskretne promjene u obliku anemije, hipoalbuminemije ili periferne eozinofilije.</p><p>Većina slučajeva dijagnosticira se i liječi na empirijskoj osnovi, povlačenjem sumnjivih proteina iz prehrane. Kod ove djece treba razmotriti ponovnu ekspoziciju (provokacijski test) kako bi se potvrdila dijagnoza.</p><p>Međutim, kod nekih je potrebno provesti rektosigmoskopiju i endoskopiju. Endoskopski nalazi pokazuju edematoznu i eritematoznu sluznicu s mogućim površinskim erozijama ili ulceracijama, krvarenjem i limfoidnodularnom hiperplazijom.</p><h2>Restrikcija hrane</h2><p>Liječenje se sastoji od uklanjanja sumnjivih proteina iz prehrane (općenito proteini kravljeg mlijeka). U slučaju dojene djece, ako se želi nastaviti s dojenjem, izbacivanje mliječnih proizvoda iz majčine prehrane postupno će riješiti simptome kod većine pacijenata.</p><p>U izoliranim slučajevima također je potrebna dijeta bez soje i jaja. Ako se stanje ne počne povlačiti unutar 48 – 72 sata, treba razmotriti hidroliziranu proteinsku mliječnu hranu za dojenčad, a ako to ne popravi situaciju, indicirana je formula na bazi elementarnih aminokiselina.</p><p>U dojenčadi koja se hrani umjetnom hranom indicirano je uvođenje posebne formule. Preporuka u ovom slučaju je hidrolizirana proteinska formula (treba imati na umu da 30 posto svih pacijenata s reakcijama na protein kravljeg mlijeka reagira i na sojine proteine), a ako se to pokaže neefikasnim, savjetuje se elementarna formula (aminokiseline).</p><p>Ove mjere liječenja su samo privremene jer je alergijski proktokolitis benigna i samoograničavajuća bolest kod koje bebe do prve godine života bez tegoba podnose slobodnu prehranu, a dugoročna prognoza je odlična.</p>

Učestalost alergija na određene konkretne namirnice raste alarmantnom brzinom

Reakcija imuniteta: Alergijski proktokolitis se najčešće javlja kod dojene djece

<p>Mama Hana osvrnula se na svoje prve dane sa bebom i greške koje je, iz ovog ugla, tada pravila. Možda će pomoći nekim mamama da i one ne griješe u istom!</p><p>Koliko god da se u trudnoći pripremate za ono što vam slijedi, koliko god knjiga za roditelje da pročitate, čini se da nikad niste zaista spremni. To preplitanje osjećanja, ljubavi, straha, brige, sreće, koje osjetite kada postanete mama, teško da može da se zamisli dok se ne nađete u toj situaciji.</p><p>Prvi dani s bebom su zaista teški, ne samo u smislu da imate mnogo obaveza, već su mentalno iscrpljujući upravo zbog tih raznih osjećanja, pa nije čudo što mame u tim prvim danima imaju utisak da ne znaju šta rade. Bude tu i dosta grešaka, što je sasvim normalno, a mama po imenu Hana je za buzzfeed.com podijelila svoje greške koje je pravila kao novopečena mama, za koje kaže da su lekcije koje bi voljela da je naučila ranije.</p><h2>Nisam sebi dala dovoljno vremena</h2><p>Hana je, kao i svi roditelji, u prvim danima bila ophrvana obavezama i svojom novom životnom ulogom, a sada kaže da joj je žao što tada sebi nije dala više vremena.</p><p>Kako je istakla, ranije je bila osoba koja je uvijek aktivna, redovno kuha, svakodnevno šeta, a onda se nakon porođaja našla u situaciji kada nije mogla da izdvoji ni 20 minuta za kućni trening, dok je umjesto kuhanog obroka jela pecivo, piše Yumama.rs.</p><p>- Bilo mi je teško da se prilagodim i bila sa previše stroga prema sebi. Željela sam svoju staru rutinu i osjećala sam se lijeno što u tome ne uspijevam. Voljela bih da mogu da se vratim unazad, da malo uživam u prvim danima sa novorođenčetom. Rekla bih sebi: ’Uredu je ako ne presvučeš danas trenirku. Uredu je ako gledaš seriju radije nego da čitaš knjigu koja te čeka na noćnom ormariću. Uredu je da drugi put ove nedjelje poručiš hranu i sve to pojedeš. Upravo si stvorila novi život. Ova ’postporođajna ti’ neće trajati zauvijek, opet ćeš biti ona stara, iako ti sada ne djeluje tako.’</p><h2>Brinula sam da ću razmaziti bebu</h2><p>Hana je u prvih nekoliko mjeseci davala sve od sebe da umiri svoju kćerkicu kad god plače. To znači da ju je uzimala svaki put kada zaplače, a ponekad je usred noći s njom šetala oko kuće jer ju je svjež vazduh smirivao. Satima bi je nosila u nosiljci jer je drijemala samo na maminim grudima, ali je radeći sve to brinula da će razmaziti svoju bebu.</p><p>- Da li treba da je pustim da plače? Da li ću je navići na ruke? Postavila sam sva ova pitanja svom pedijatru, a ovo je njen odgovor: „Ne možeš da razmaziš novorođenče, niti da mu usadiš loše navike.“</p><h2>Previše sam brinula oko spavanja</h2><p>Hanina kćerka je, kao i mnoge bebe, prvih nekoliko mjeseci veoma loše spavala. Ona je ipak davala sve od sebe da to promijeni i da je nauči da spava u svom krevetu.</p><p>- Bila sam tako frustrirana što se budi svakih 20 minuta, mislila sam da nešto radim pogrešno - priznaje mama Hana, dodajući da je sve to samo faza, te da njena kćerka sada ima sedam mjeseci i da veoma lijepo spava.</p><p>- Kad pogledam unazad, voljela bih da sam manje brinula i da nisam toliko forsirala spavanje u krevecu, već da sam vjerovala da će vremenom stvari da se promijene.</p><h2>Poredila sam je s drugom djecom</h2><p>Koliko god da znamo da ne treba tako, ipak većina majki svoju djecu poredi s drugima, a naročito prvo dijete jer ne znaju šta da očekuju.</p><p>- Kada je beba moje prijateljice počela da se okreće s leđa na stomak, sa samo četiri mjeseca, brinula sam zašto moja kćerka, koja je samo nedjelju dana mlađa, to ne radi. Onda sam razgovarala sa mnogim drugim majkama, koje su mi rekle da ni njihove bebe to nisu radile sve do šest mjeseci. Ono što želim da kažem je – sve bebe su drugačije! U tako ranom uzrastu, stvari mogu drastično da se promijene za nekoliko nedjelja. Svaka beba se razvija svojim tempom, pa sam postala mnogo opuštenija otkad svoju kćerku ne poredim sa drugim bebama i shvatam da će stvari uraditi kada bude spremna.</p><h2>Previše pažnje sam obraćala na prekretnice u razvoju</h2><p>Postoje okvirni periodi kada bi bebe trebalo da nešto urade – da počnu da se okreću, uzimaju predmete u ruke, sjede, stoje, hodaju… Ove prekretnice u razvoju trebalo bi da posluže samo kao orijentacija u bebinom razvoju, ali mnoge mame, poput Hane, postanu previše opterećene time da li im dijete na vrijeme stiže do svake prekretnice.</p><p>- Mame postanu opterećene, baš kao što sam se i ja uplašila jer se moja četveromjesečna kćerka ne okreće. Ali, to što se ona ne okreće na dan kada napuni četiri mjeseca ili ne sjedi na dan kada napuni šest mjeseci, ne znači da treba da brinem za njen razvoj. I dalje obraćam pažnju na prekretnice, ali samo da bih interakciju s njom usmjerila na pravi način, ne opterećujem se više njima toliko.</p><h2>O svemu sam previše razmišljala</h2><p>Kada dobijete bebu, sa njom stigne i gomila neželjenih savjeta od okoline, što umije da bude veoma opterećujuće jer se mame onda preispituju da li nešto treba da rade drugačije.</p><p>- Vaše mišljenje je jedino koje je važno. Super je što je vaša svekrva dojila vašeg muža do godinu ili što je vaša prijateljica naučila bebu od osam nedjelja da prespava noć. To ne znači da su njihove odluke u vaspitanju djece dobre i za vaš životni stil i vaše dijete. Pitajte iskusnije za savjet kada želite da ga čujete, a ove druge ignorišite.</p><h2>Krivila sam sebe kada beba plače</h2><p>- U teoriji sam znala da novorođenčad dosta plaču, ali nisam znala koliko, dok nisam dobila bebu. Ali, plakanje je jedini način na koji beba može da iskaže svoje potrebe. Kao novopečena mama, bilo je trenutaka kada sam se osjećala kao potpuni promašaj što ne uspijevam da utješim svoju bebu. Sve sam pokušavala, a ona je i dalje plakala. Ali, sada razumijem zašto je bilo tako: Ona je plakala jer je bila mala beba, ne zato što sam ja užasna mama. Bila je bezbjedna, voljena, čista i presvučena, nahranjena, a ponekad je sve što mogu da uradim upravo da ispunim te uslove - poručila je mama Hana.</p>

Koliko god da se u trudnoći pripremate za ono što vam slijedi, koliko god knjiga za roditelje da pročitate, čini se da nikad niste zaista spremni

Greške koje sam pravila kao novopečena mama: U Haninim riječima će se mnoge pronaći

<p>Vitamini i minerali imaju važnu ulogu u rastu i razvoju djece. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), skoro dvije milijarde ljudi u svijetu pati od nedostatka nekih vitamina i minerala.&nbsp;</p><p>Naravno, to se najviše odnosi na zemlje u razvoju. Među najčešćim manjkovima spominju se manjak vitamina A i D te minerala željeza i cinka.<br></p><h2>Boja kože</h2><p>Kada roditelji primijete da dijete slabo dobiva na težini, ima česte infekcije, blijedu boju kože ili je umorno i neraspoloženo, često u apotekama traže savjet o vitaminsko-mineralnim preparatima. </p><p>Danas se djeca manje igraju na zraku, a više sjede u kući ispred televizora i kompjutera, što znatno utječe na njihov imunitet. Osim toga, i prehrana djece lošijeg je kvaliteta zbog čega je važno pratiti vitaminsko-mineralni status.</p><h2>Sirupi i tablete</h2><p>Vitaminsko-mineralni preprati za djecu su kompletni, odnosno sadrže sve vitamine i minerale potrebne mališanima. Na tržište dolaze u raznim oblicima, a najprikladniji su u obliku sirupa, koji se uzimaju na kašičicu ili putem šprice te imaju okuse koji su djeci prihvatljivi.&nbsp;</p><p>U nešto kasnijoj dobi prikladne su i tablete za žvakanje koje mogu biti tvrdi komprimati i mekani gumeni bomboni.&nbsp;</p>

Danas se djeca manje igraju na zraku, a više sjede u kući ispred kompjutera, što znatno utječe na njihov imunitet

Kako odabrati dodatke prehrani: Manjak vitamina djeci stvara probleme

<p>Separacijska anksioznost kod djece odnosi se na razvojno neprimjeren i pretjeran strah ili zabrinutost zbog odvajanja od kuće ili onih kojima je osoba privržena. Riječ je o normalnoj fazi u razvoju djece, posebno u ranom djetinjstvu, kada odvajanje od roditelja i strah od nepoznatih osoba upućuju na razvoj sigurne privrženosti.<br></p><h2>Zdrava privrženost</h2><p>Iako separacijska anksioznost spada u najčešće poremećaje kod djece mlađe od 12 godina, učestalost ovog poremećaja se smanjuje kako dijete odrasta (obično oko druge ili treće godine života).</p><p>Separacijska anksioznost je strah napuštanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma djeteta. U predškolskoj dobi pojavljuje se kao strah od ostajanja u jaslicama/vrtiću ili s tetom čuvalicom, a u školskoj dobi kao strah od škole (školska fobija). Roditelj treba imati na umu da je određen stepen nelagode pri odvajanju prirodan.</p><p>Ta faza normalna je i očekivana u dobi djeteta od šest do 36 mjeseci starosti. Vrhunac dostiže u dobi od 18 mjeseci, kada, nažalost, mnoga djeca kreću u prva veća odvajanja. Kod djece te dobi očekivano je teže odvajanje i duži adaptacijski period. Gotovo sva djeca imaju periode kada se ne žele odvojiti od svojih roditelja, no to ne znači da oni tada razvijaju patološku separacijsku anksioznost.</p><p>Iako su uzroci ovog poremećaja višestruki, stručnjaci smatraju da može biti prisutna i genetska komponenta, ali ipak je nešto značajnija ona okolinska. Da bi se pomoglo osobi koja pati od ovog poremećaja, moraju se razviti adekvatan osjećaj sigurnosti i zdrava privrženost s bliskim osobama. Kod djece se to razvija na način da se postepeno suočavaju sa situacijama koje dovode do separacije, upoznavaju s novim ljudima i razvijaju odnos povjerenja prema njima. Ostajanje bez roditeljske prisutnosti provodi se kada je dijete za to spremno.</p><h2>Korisni savjeti</h2><p>Naglo i stalno forsiranje separacije za dijete koje još nije razvilo zdravu privrženost može stvoriti kontraefekt. Za stariju djecu i odrasle najbolji oblik liječenja je psihoterapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija. Neki od ovih savjeta također mogu biti korisni, a to su usvajanje rutina koje će djetetu dati sigurnost i smanjiti napetost, zatim strpljenje, razumijevanje i povjerenje kada se anksiozni trenutak, ipak, dogodi. </p><h2>Prirodno stanje</h2><p>Tjeskoba, sa svojim tjelesnim i kognitivnim simptomima, prirodno je mentalno stanje i, kao i ostala emocionalna iskustva, iz kojih djeca imaju prilike učenja konstruktivnih načina nošenja s različitim stresorima važna su za dječiji razvoj. Ako roditelji ili druge važne osobe u djetetovom životu udovolje dječijim brigama i dopuste da izbjegnu one situacije koje izazivaju zabrinutost, djeca propuštaju iskustva koja su ključna za puni društveni i emocionalni razvoj te time gube priliku za otkrivanje kako se mogu suočiti sa svojim brigama i kako živjeti s neizvjesnošću.</p>

Naglo i stalno forsiranje separacije za dijete koje još nije razvilo zdravu privrženost može stvoriti kontraefekt

Separacijska anksioznost kod djece je česta: Ovo će pomoći 

<p>Gotovo svako dijete prolazi kroz fazu „isprobavanja“ grubog ponašanja, a ni njihovi roditelji nisu izuzetak. Međutim, koliko god ova faza mogla biti uobičajena i prolazna, dječiji psiholog Laura Markham otkrila je za Psychology Today šta da radi kada se dogodi.<br></p><p>- Iako često čujemo savjete da roditelji treba da ignorišu ovakvo ponašanje, ja ne smatram da je ignorisanje lošeg ponašanja djeteta dobra ideja. Naime, kada djeca izraze nezadovoljstvo, ljutnju ili razdraženost prema nama, što se često naziva reagovanjem, ona zapravo pokušavaju da nam nešto kažu, a ako ih ne slušamo, njihove frustracije samo eskaliraju - objašnjava ona.</p><p>Umjesto da to ignorišete, psiholog savjetuje da kao roditelji uradite sljedeće.</p><h2>Kontrolišite svoje ponašanje</h2><p>Kada komunicirate s djetetom koje je grubo ili zločasto prema vama, vodite računa o svom ponašanju i riječima koje koristite. Uopćeno govoreći, ako primijetite da kritikujete ili vičete na svoje dijete, pokušajte da se kontrolišete. Psiholog ističe da se ne treba plašiti postavljanja granica, ali i da to činite smireno i sa poštovanjem.</p><h2>Ne shvatajte to lično</h2><p>Često roditelji misle da je djetetovo nezadovoljstvo ili neposlušnost usmjereno isključivo na njih, ali to nikako nije tačno. Podsjetite se da se vaše dijete još uči samokontroli i da trenutno ima problem zbog kojeg gubi strpljenje. Pokušajte da razumijete problem koji dijete ima (i ako je prikladno, ponudite mu pomoć), čak i ako ste postavili ograničenje njegovog tona. Kao što Markham savjetuje, pokušajte da ojačate svoj odnos sa djetetom koristeći svaku priliku za pozitivno povezivanje. Provedite najmanje 15 minuta sami sa svojim djetetom svakog dana, posvećujući mu svoju fokusiranu, pozitivnu pažnju.</p><h2>Postavite jasne granice, ali ne vičite</h2><p>Kada vaše dijete kaže nešto nepristojno ili posebno uvredljivo, mirno se suočite s njegovim uvredljivim riječima ili tonom glasa. Budite smireni, ali ipak postavite jasna očekivanja za komunikaciju sa poštovanjem. Naprimjer, možete mu reći sljedeće:</p><p>- Tvoje riječi zvuče kao da su imale za cilj da me povrede. Mora da si uznemiren jer tako razgovaraš sa mnom. Znaš da nikad ne razgovaram sa tobom ovim tonom. Možeš da mi kažeš zbog čega si uznemiren, ali bez napada. Šta se dešava? Osjećam se napadnutim kada koristiš ovakve riječi, molim te, reci mi sve što želiš da kažeš na mirniji način.</p><p>Sve su to načini na koje, objašnjava psiholog, roditelji mogu mirno da riješe neprijatnu situaciju, a da ona dalje ne eskalira. Naime, sve što roditelji rade djeca ponavljaju, pa ćete pravilnim reagovanjem biti djetetu samo primjer kako da nauči da rješava probleme u budućnosti ako se pojave.&nbsp;</p><p></p>

Sve što roditelji rade djeca ponavljaju, pa ćete pravilnim reagovanjem biti djetetu samo primjer kako da nauči da rješava probleme 

Kako izaći nakraj s nestašnim djetetom: Psiholozi savjetuju da umjesto kažnjavanja uradite ovo

<p><br></p><p>Ako ste zabrinuti da vaše dijete izgleda umorno, velike su šanse da to nema nikakve veze s nedostatkom sna, obavezama u školi ili gledanjem u ekran. Postoji toliko mnogo razloga zašto vaše dijete može imati podočnjake - a ljekar je uvjerio roditelje da većina njih uopće nije "razlog za zabrinutost".</p><h2>Utjecaj genetike</h2><p>Međutim, u rijetkim slučajevima to može ukazivati da postoji osnovni problem sa zdravljem vašeg djeteta, tako da je uvijek važno da budete svjesni svih potencijalnih uzroka pojave ovih krugova u okoloočnoj regiji ili bilo kakvih promjena u njihovom izgledu, piše Ona.rs.</p><p>Podočnjaci se obično povezuju s nedovoljno sna, međutim, stručnjak je objasnio da to zapravo uopće nije slučaj, i da su mnogo češći pod utjecajem genetike.</p><p>Obično su povezani s malo većim protokom krvi u venama ispod kože ispod očiju. Oni su uočljiviji kod djece jer se tamnija krv u venama ističe ispod njihove mekane prozirne kože. Boja krugova ne znači ništa posebno - braon, ljubičasta ili plava - to je više odraz boje kože i dubine krvnih sudova. </p><p>Ponekad se tamnija boja može odnositi na pigmentaciju kože ili pjege.</p><p>Stručnjak doktor Sem Hej, koji je pisao za "Kidspot", objasnio je da mnogi roditelji odmah zakazuju pregled kod ljekara kada se pojave podočnjaci, ali da najčešće nemaju razloga za brigu.</p><p>Tamni krugovi ispod oka mogu biti uzrokovani alergijskim reakcijama kao što su peludna groznica, dehidracija, izlaganje suncu, pa čak i uske naočale za plivanje, ali dr. Hej objašnjava da je genetika glavni faktor u igri.</p><h2>Detaljan pregled</h2><p>Rijetko, neka vrsta nutritivnog nedostatka može da igra ulogu u pojavi podočnjaka, ali stručnjak objašnjava da se testovi krvi obično ne rade u ovom slučaju, dok sumnja na nedostatak B12 ili željeza zahtijeva detaljan pregled s pedijatrom.</p><p>- Suština je da su tamni podočnjaci veoma česti kod djece i rijetko su uzrok zabrinutosti. Postarajte se da djeca jedu uravnoteženu ishranu i svaki dan nose flašu a vodom u školu kako bi ostala dobro hidrirana - zaključuje stručnjak.</p>

Ove stvari bebe najčešće stavljaju u usta: Kako spriječiti povrede i nezgode

Anksioznost kod djece: Pomozite im da se suoče s nelagodom

Psiholozi upozoravaju: Starije dijete ne smije biti roditelj mlađem

Biraju riječi i ne razgovaraju impulsivno: Vrline dobrih očeva

Razgovor s djecom o smrti: Spriječite pogrešnu percepciju

Stručnjaci savjetuju koje korake treba poduzeti: Ojačajte djetetu imunitet

Savjeti za poticanje odgovornosti kod mališana: Djeca najbolje uče iz iskustva

Razvoj govora kod djece: Norme koje roditelji trebaju znati

Oralna motorika kod djece: Kako je potaknuti i koja je njena važnost

Disfonija ili promuklost: Važno je znati postoji li kod djeteta neka alergija

Reakcija imuniteta: Alergijski proktokolitis se najčešće javlja kod dojene djece

Greške koje sam pravila kao novopečena mama: U Haninim riječima će se mnoge pronaći

Kako odabrati dodatke prehrani: Manjak vitamina djeci stvara probleme

Separacijska anksioznost kod djece je česta: Ovo će pomoći

Kako izaći nakraj s nestašnim djetetom: Psiholozi savjetuju da umjesto kažnjavanja uradite ovo

Dijete ima tamne podočnjake: Evo šta je uzrok te pojave

Rast & razvoj

Ove stvari bebe najčešće stavljaju u usta: Kako spriječiti povrede i nezgode

Anksioznost kod djece: Pomozite im da se suoče s nelagodom

Psiholozi upozoravaju: Starije dijete ne smije biti roditelj mlađem

Biraju riječi i ne razgovaraju impulsivno: Vrline dobrih očeva

Razgovor s djecom o smrti: Spriječite pogrešnu percepciju

Stručnjaci savjetuju koje korake treba poduzeti: Ojačajte djetetu imunitet

Savjeti za poticanje odgovornosti kod mališana: Djeca najbolje uče iz iskustva

Razvoj govora kod djece: Norme koje roditelji trebaju znati

Oralna motorika kod djece: Kako je potaknuti i koja je njena važnost

Disfonija ili promuklost: Važno je znati postoji li kod djeteta neka alergija

Reakcija imuniteta: Alergijski proktokolitis se najčešće javlja kod dojene djece

Greške koje sam pravila kao novopečena mama: U Haninim riječima će se mnoge pronaći

Kako odabrati dodatke prehrani: Manjak vitamina djeci stvara probleme

Separacijska anksioznost kod djece je česta: Ovo će pomoći

Kako izaći nakraj s nestašnim djetetom: Psiholozi savjetuju da umjesto kažnjavanja uradite ovo

Dijete ima tamne podočnjake: Evo šta je uzrok te pojave