Disleksija je na našem području bila relativno neprepoznata jer svjesnost oko tog problema nije bila na visokom nivou. Međutim, u zadnje vrijeme se o tome češće priča te su sada roditelji bolje upoznati s problem i poteškoće na koje dijete nailazi ne pripisuju ljenosti nego potraže pomoć stručne osobe.

Pojam disleksije

Odbijanje crtanja zadanih formi ili ispunjavanja bojanki već u vrtiću, teškoće u čitanju, pisanju i slovkanju riječi u školi te zaziranje od uzimanja knjige u ruke u odrasloj dobi mogu biti znak puno kompleksnijeg problema od uobičajene karakterizacije takvih osoba kao lijenih ili nezainteresiranih.

Tim više što su oni često natprosječne inteligencije, teško se uz njih može vezati nemotiviranost koja se nameće kao logičan zaključak.

Disleksija je poremećaj ovladavanja pisanim jezikom i dolazi od grčkih riječi “dys” – loš i “lexsis” – jezik, riječ te je definirana kao teškoća u učenju.

Postavljanje dijagnoze

Dok s jedne strane stručnjaci smatraju da se zaostajanje u čitanju od dvije godine u odnosu na vršnjake može smatrati disleksijom te se ona dijagnosticira tek u nižim razredima osnovne škole, s druge strane su stručnjaci koji smatraju da se disleksija može dijagnosticirati puno ranije na temelju poznavanja i baratanja morfologijom, primjenom sintakse i razvojem rječnika, dakle već u vrtićkoj dobi.

Prvi znakovi na koje roditelji moraju obratiti pažnju kako bi se što ranije definirao problem te, u skladu s tim, poduzele potrebne aktivnosti, a najčešće su teškoće u povezivanju slova s glasom (veza grafem-fonem), strukturalne pogreške (tava-vata), zamjena grafički sličnih slova (m-n, b-d…), izvrtanje slogova, dodavanje slova i slogova (trava-tarava), teškoće u praćenju niza slova (riba-rbia), izostavljanje riječi, vraćanje na već pročitani redak itd.

Uzroci disleksije

Uzroci disleksije još nisu jednoznačno definirani, no dio uzroka konstitucionalno je uvjetovan, čemu se pridodaju i faktori okoline, od intrauterinog razvoja, ranog djetinjstva i okruženja pa do načina podučavanja vještine čitanja.

Svjetska istraživanja pokazuju da čak 10 posto djece ima blaži ili teži oblik disleksije koja može izazvati probleme u savladavanju i praćenju školskog gradiva, što izaziva frustraciju, nesigurnost, povlačenje u sebe.

Stoga je iznimno važno što prije uočiti simptome te reagirati na vrijeme jer je veća šansa da se problemi umanje ili uklone ispravnim pristupom.

Prvi korak su svakako roditelji koji kroz interakciju i zadavanje jednostavnih jezičnih zadataka mogu neobavezno testirati dijete ako posumnjaju na problem, te naravno logoped/defektolog u vrtiću koji profesionalnim metodama može uočiti problem.

Edukacija vrtićkih odgajatelja i nastavnog kadra pri tome je izuzetno bitna jer se još uvijek, nažalost, događa da oni ne prepoznaju simptome i pripisuju loše rezultate sasvim pogrešnim uzrocima.

Nadalje, disleksična djeca često postižu nadprosječne rezultate na testovima inteligencije pa taj nesrazmjer sa školskim rezultatima dodatno zbunjuje nastavni kadar koji nije dovoljno educiran o disleksiji kao poremećaju.

Dodatni problem čini što je i u vrtićima i u školama zaposlen nedovoljan broj logopeda koji su važna karika u dijagnosticiranju. Osim njih, psihološka testiranja pažnje, pamćenja, zapažanja, također su važan segment u postavljanju konačne dijagnoze.

Kad se ona jednom postavi, a poželjno je da to bude što ranije odnosno u prva tri razreda osnovne škole, važno je odmah pristupiti logopedskoj terapiji odnosno ciljanim vježbama čitanja.

Posjeta logopedu

U toj dobi, naime, iako su poteškoće na temelju kojih je disleksija dijagnosticirana uočljive, nema toliko drastičnih odstupanja u odnosu na vršnjake pa djetetovo samopouzdanje još nije ozbiljno narušeno.

Kasnije, kada disleksičnoj djeci sve složeniji tekstovi i potreba kompleksnijeg pisanog izražavanja postaju sve teže savladivi, te su razlike uočljivije pa i njihovo samopouzdanje pada, postaju nesigurni i frustrirani, a škola postaje noćna mora.

U toj se dobi disleksija očituje u izbjegavanju čitanja i pisanja tj. razini čitanja daleko ispod očekivanja za tu dob, teškoćama u savladavanju stranih jezika, općom sporošću u rješavanju pisanih zadataka i drugi problemi.

Uz pravovremeno dijagnosticiranje i stručnu pomoć, djetetu se može olakšati savladavanje čitanja i sudjelovanje u nastavnom programu.

Individualizirana nastava po prilagođenom programu također može biti rješenje kako škola i gradivo ne bi bili izvor stresa i frustracija, te kako bi se ostvarilo i razvijalo i na ostalim poljima.

Upravo činjenica da su disleksična djeca vrlo bistra i inteligentna, ali uče i procesuiraju informacije na drugačiji način, garancija su da disleksija, ako je na vrijeme uočena i tretirana, ne mora biti prepreka u ostvarivanju uspjeha.