Stil odgajanja zakoji se odlučite kao roditelj u konačnici će utjecati na cjelokupni razvoj djeteta, njegovo djetinjstvo i ostatak života.

Vrste odgoja

Odgoj se definira kao skup složenih činitelja fizičkog i socijalnog svijeta koji utječu na našu biološku strukturu i psihička iskustva prije i nakon rođenja. Sa suprotne strane odgoja teoretičari navode čovjekovu urođenu prirodu, odnosno urođene biološke datosti, nasljedne informacije koje dobivamo od svojih roditelja u trenutku začeća.

Između ove dvije krajnosti je važno uspostaviti stabilnost te ravnotežu između onoga što pojedinci primaju naslijeđem i onoga što stječu ranim iskustvima s okolinom. Genetika i okolina mogu zajednički proizvesti povoljne ishode.

Naprimjer, roditelji koji stvore odgojnu okolinu koja uvažava djetetov temperament, uz istovremeno poticanje adaptivnog funkcioniranja, mogu uspostaviti stabilne uslove kvalitetnog i zdravog odrastanja svojeg djeteta.

Ovo ujedno naglašava koliko je nemoguće odrediti specifična pravila odgoja zato što je svako dijete jedinstveno, kao i njegov odnos s roditeljima i okolinom u kojoj se kreće (npr. dijete teškog temperamenta i stidljivo dijete će najviše koristi imati od toplog i prihvaćajućeg stila roditeljstva u kojem postoje čvrsti, ali razumni zahtjevi za ovladavanjem novim iskustvima).

Četiri stila

Postoje četiri osnovna odgojna stila ili tipa roditeljstva koji obuhvaćaju kombinacije roditeljskog ponašanja koje se pojavljuju u širokom rasponu situacija, stvarajući trajnu klimu odgoja djece. U različitoj literaturi se ponekad nazivi stilova mogu razlikovati, no riječ je o sljedećim teorijama i vrstama odgoja.

Autoritativni stil 

Prvi i najuspješniji stil roditeljstva je autoritativni stil odgoja koji podrazumijeva veliko prihvaćanje djetetove ličnosti i uključenost u odgoj te prilagođene tehnike kontrole i primjereno omogućavanje autonomije djetetu.

U pitanju su topli, brižni i osjetljivi roditelji koji puno truda ulažu u emocionalno ispunjavajući odnos s djetetom. Iako imaju čvrstu i razumnu kontrolu nad odgojem djeteta, insistiraju na zrelom ponašanju te daju djetetu dovoljno autonomije.

Imaju realna očekivanja od svoje djece te su stabilni u upravljanju raspoloženjem, samopoštovanjem i samokontrolom.

Također su izrazito ustrajni u učenju novih strategija odgoja te su spremni na suradnju. Prihvaćaju dijete upravo onakvo kakvo jest te potiču njegove snage i vrline, ali istovremeno ga uče prihvaćanju vlastitih slabosti.

Autoritarni stil 

Ovakva vrsta odgoja podrazumijeva nisko prihvaćanje i slabu uključenost roditelja u djetetov odgoj. Fokus cijelog odgoja je na prisilnoj kontroli i onemogućavanju autonomije.

U pitanju su hladni i odbacujući roditelji koji su skloni omalovažavanju, vikanju i naređivanju.

Njihove naredbe se odnose na upotrebu sile i kazne, a njihova djeca su tjeskobna, nesretna, hostilna, prkosna i ovisna. Nažalost, zbog stalnog pritiska se boje istraživati svoju okolinu te nerijetko ostaju zanemarena u vlastitim potrebama.

Permisivni stil 

Permisivni stil odgoja temelji se na toplim i prihvaćajućim roditeljima koji djeci daju previše autonomije s vrlo malo ili nimalo kontrole i nadzora nad njihovim ponašanjem.

Nedovoljna uključenost s previše ugađanja i neobraćanja pažnje na djetetove postupke rezultira impulzivnom, neposlušnom, buntovnom, prezahtjevnom i ovisnom djecom. Nažalost, takva djeca ne ustraju u zadacima, prebrzo odustaju i ne teže nikakvim postignućima.

Neangažirani stil 

Ovaj stil odgoja odnosi se na kombinaciju niskog prihvaćanja i uključenosti roditelja u djetetovo odrastanje. Kontrole gotovo da ni nema, a u pitanju je opća indiferentnost prema davanju autonomije. 

Takvi roditelji su emocionalno distancirani, depresivni, tjeskobni i pod prevelikim stresom veći dio vremena.

Nažalost, zbog toga potpuno zanemaruju djecu i njihove potrebe, što rezultira ometanjem svih aspekata djetetovog razvoja.

Tipovi roditelja

Svaki roditelj bi se mogao prepoznati u jednom od četiri navedena stila roditeljstva.

Autoritativni roditelji imaju pravila i posljedice za neželjena ponašanja, ali također uzimaju u obzir mišljenja svoje djece. Oni uzimaju u obzir osjećanja djece u provođenju pravila, a istovremeno daju do znanja da su ipak odrasli na kraju glavni.

Ulažu puno vremena i energije u sprječavanje problema s ponašanjem prije nego što uopće nastanu, a to uspijevaju koristeći pozitivne strategije discipline za jačanje dobrog ponašanja (npr. pohvaljivanjem i nagrađivanjem dobrog ponašanja). Istraživanja su pokazala da djeca autoritativnih roditelja najčešće postaju odgovorni odrasli ljudi koji se osjećaju ugodno i slobodno u izražavanju vlastitog mišljenja.

Autoritarni roditelji su poznati po rečenicama tipa “Jer sam ja tako rekao!”, a upravo takva vrsta komunikacije djetetu ne daje jasno do znanja zbog čega neka pravila postoje i koji se razlozi kriju iza određenih ponašanja. Manjak shvaćanja uzročno-posljedičnih obrazaca ponašanja djetetu ne dopušta uključenost u rješavanje problema i prepreka.

Umjesto toga, roditelji donose pravila i provode posljedice bez ikakve mogućnosti postavljanja kompromisa i s malim obzirom na djetetovo mišljenje.

Upravo su zbog toga djeca autoritarnih roditelja izložena većem riziku od razvoja problema sa samopoštovanjem, zato što njihova mišljenja nisu cijenjena. Također, mogu postati neprijateljski ili agresivno nastrojena prema roditeljima.

Umjesto da razmišljaju o svemu što ih čeka u budućnosti, više se fokusiraju na bijes koji osjećaju prema svojim roditeljima. Budući da su autoritarni roditelji često jako strogi, njihova djeca mogu postati jako dobri lažljivci samo kako bi uspjela izbjeći kaznu.

Permisivni roditelji previše naglašavaju stav da će djeca uvijek biti djeca i da se ne treba previše truditi sprječavati ponašanja koja će se vjerojatno dogoditi. Ovo su roditelji koji stalno naglašavaju da s djecom treba prvenstveno biti prijatelj, bez ikakvih postavljanja granica ili pravila.

To rezultira djecom koja ne cijene autoritet i pravila, a često imaju i zdravstvenih problema (npr. pretilost) zbog manjka realnih ograničenja u svrhu usvajanja dobrih i zdravih navika.

Neangažirani roditelji također ne postavljaju nikakva pravila, ali prvenstveno zbog nezainteresiranosti i neuključenosti u odgoj djeteta. Ne posvećuju mnogo vremena ni energije zadovoljavanju dječjih osnovnih potreba.

Međutim, neangažirani roditelji često nisu ni svjesni koliko zanemaruju vlastito dijete, a čini se da je to prvenstveno zbog određenih poteškoća s vlastitim mentalnim zdravljem ili svakodnevnim životnim stresorima. Nažalost, djeca ovakvih roditelja gotovo uvijek imaju poteškoća sa samopoštovanjem i depresijom, a u školi uglavnom imaju loše rezultate.

Prezaštitnički roditelji

U modernom dobu roditeljstva sve češće nailazimo na djelomično noviji tip roditelja, prezaštitničke roditelje. Detaljnim proučavanjem bi mogli zaključiti da ovakvi roditelji imaju u svom ponašanju ponešto iz svakog stila roditeljstva, ali ono što je kod njih specifično jest činjenica da djecu drže pod staklenim zvonom.

Nažalost, djeca nemaju dovoljno autonomije ni prilika za istraživanje vlastite okoline, često su frustrirana jer se osjećaju zatvorenima, a manjak slobode ih nerijetko pretvara u nezadovoljne i buntovne pojedince koji jedva čekaju odrasti kako bi napustili roditeljski dom.

Iako ovakvi roditelji svojoj djeci žele sve najbolje, nisu niti svjesni da pretjeranom zaštitom od svoje djece rade emocionalne invalide koji samo čekaju kada će ih netko pustiti s lanca da isprobaju sve što im život nudi.

Kod takve djece nema uobičajenog toka razvoja već pubertet i upuštanje u rizična ponašanja krenu tek u odrasloj dobi kada se ukaže malo slobode. Danas je sve više ovakvih roditelja, a čini se da su brojni strahovi razlog zašto uopće takvima postaju.

Kontradiktorni stavovi

Činjenica je da je roditeljstvo danas, upravo zbog raznoraznih tehnoloških izuma i noviteta, postalo sve zahtjevnije i kompliciranije.

No, umjesto da postanete previše zaštitnički nastrojeni, pokušajte biti kreativni i naučiti djecu na neke nove načine kako razlučiti što je dobro.

Ako smatrate da se ponekad ipak previše zaštitnički odnosite prema svojoj djeci, pokušajte si osvijestiti da moraju znati pasti kako bi se naučili dizati, stoga nije dobro ni korisno uskraćivati im mogućnost takvih postignuća.