Iako se na prvu tako ne čini, dosada je vrlo korisna za dječiji razvoj. Vrlo često kao roditelji ne možemo podnijeti da nam se dijete dosađuje, čak sami sebe okrivljujemo u tim trenucima, jer eto nismo svom djetetu uspjeli osigurati kakvu-takvu zanimaciju. Naravno da je dobro poticati djetetovu kreativnost i s djecom kreativno raditi, ali treba imati mjeru i ne osmišljavati i određivati djetetu svaki trenutak.

Dosada kao motivacija

– Dosada ima svoju funkciju. Toliko je nelagodna da dijete mora nešto smisliti da je više ne osjeća. Ona služi za samomotivaciju. Kada im je dosadno, djeca najčešće traže pomoć odraslih. Tada je važno da ih ostavimo u tome. Oni uvijek smisle nešto kako bi se zabavili. Mi taj kritičan trenutak moramo preživjeti. To nije lako, ali je neophodno - smatraju stručnjaci.

Djeca u tim trenucima uče što bi sama sa sobom, šta ih pokreće i zanima. 

Kroz igru i istraživanja djeca počinju shvatati koji su njihovi interesi i smišljaju kako ih realizirati. Tako se razvijaju mentalne sposobnosti itekako važne za daljnji život.

Priuštiti djetetu dosadu

Dosada kod djece potiče maštu i kreativnost.

Svakodnevica koju danas žive djeca i njihovi roditelji vrlo često ne pruža mogućnost da djeca dožive trenutak dosade.

Djeca imaju previše izbora – previše mobitela, televizije, tableta, previše igračaka, aktivnosti. A previše izbora dovodi do paralize. Treba, doduše, reći da su izbori važni jer nam donose osjećaj kontrole. Zato nekakav izbor ipak treba postojati, ali nikako prevelik. Važno je smanjiti količinu igračaka i dati im onu koja može imati više namjena. U protivnome, igračke će prestati biti bitne,.

Ne organizirajmo djetetu igru

Od izuzetne važnosti je djeci osigurati igru bez nadzora i strukture odraslih.

Roditelji danas u velikoj mjeri upravljaju igrom i svakim slobodnim trenutkom svoje djece, naravno, u dobroj namjeri. Tako vrlo često na društvenima mrežama nailazimo na mame koje pokušavaju pronaći još kakve dodatne zanimljive aktivnosti za svoju djecu ‘jer im više ništa nije zanimljivo!’

Hrvatska psihologinja Sanja Ivanušević-Grgas kaže da danas bilježimo porast mentalnih poteškoća kod djece zbog toga što djeca nemaju mogućnost slobodne igre (igre bez nadzora) i igre bez strukture odraslih. Slobodnom igrom, naime, djeca razvijaju fokus. Nažalost, slobodne igre sve je manje ili je uopće više nema. Djeca se više ne igraju – zbog velikih školskih obaveza i mnogobrojnih vanškolskih aktivnosti, zbog ekrana kojima su izloženi u ogromnoj količini te zbog kontrole njihovih roditelja.

Previše slobodnih aktivnosti nije dobro

Prekobrojne aktivnosti za djecu nisu dobre. Djeca svaki dan nakon vrtića ili škole imaju nekakvu organiziranu obavezu – balet, muzičku školu, strani jezik, sport. (Još u vrtiću upisujemo ih na raznorazne radionice, a vrtići se takmiče u tome koji će roditeljima ponuditi više slobodnih aktivnosti za djecu.) Kad napokon dođu kući, djeca imaju svega dva sata slobodnog vremena prije spavanja, a to je malo.

– Mnogo bitnije za dječiji razvoj od organiziranih aktivnosti je omogućiti im da se igraju vani, po mogućnosti u prirodi. No, čak su i današnja igrališta postala ‘predvidljiva’ i ‘risk free’, s mekanim podlogama i ograđena. Padne li, djetetu nije ništa, pa nije ni motivirano paziti - rekla je Sanja Ivanušević-Grgas, ukazujući na roditeljsku preveliku brigu i kontrolu, čime djecu činimo nesamostalnima, s nemogućnošću reguliranja jakih osjećaja, ukratko, stvaramo od njih buduće ne baš sretne odrasle ljude.