Nije rijetkost da se roditelji žale kako njihovo dijete stalno zahtijeva pažnju; onda počne prisjećanje na "stara dobra vremena" kada su se djeca znala sasvim lijepo igrati i sama.  

No, istina je nešto drukčija. Nesamostalnosti svoje djece najviše doprinose sami roditelji. Ovo nije nikakva pokuda; roditelji to rade u najboljoj namjeri. Vide da se dijete muči s nečim - recimo, pale su kockice koje je pokušavalo složiti tako da napravi što višu kulu, ili im je, još neuvježbanim ručicama, teško obući lutku ili medu - i mama odmah dotrči da pomogne djetetu.

Majčina želja da pomogne djetetu sasvim je razumljiva i sasvim normalna, ali ona mu time ne čini nikakvu uslugu.

Kako da dijete ikada nauči nešto uraditi samo, ako mu roditelji baš u svemu pomažu i baš sve rješavaju? Umjesto toga, mnogo je bolje pustiti dijete da samo riješi problem - bolje i za dijete i za roditelje.

Prije ili kasnije, dijete će sasvim sigurno uspjeti i onda će se baš super osjećati što je samo riješilo tako kompliciran zadatak. Bit će zainteresirano za rješavanje nečeg još kompliciranijeg, što će mu razviti inteligenciju i radoznalost (a radoznalost doprinosi daljem razvoju inteligencije).

Da i ne spominjemo da dijete tako uči samostalno rješavati probleme, što će mu tokom cijelog života biti jedna od najdragocjenijih sposobnosti.

No, tu je i korist za roditelje. Bit će rasterećeniji - ipak je lakše kad ne moraš baš svaki čas trčkarati oko djeteta - a bit će i ponosni na svoje snalažljivo i pametno dijete.

U vremenu opće pometnje i nesigurnosti, želja roditelja da makar svojoj djeci pruže apsolutno sve i da se makar njihova djeca ne moraju mučiti apsolutno je razumljiva.

Samo, u sprovođenju te želje treba imati mjeru kako bi dijete uspjelo svoje potencijale razviti do maksimuma - i kako se roditelji ne bi nepotrebno opterećivali i iznurivali nečim što u suštini nije djetetu ni od kakve stvarne pomoći.