Vaspitavanje djeteta svakako je težak, dugotrajan proces koji prvenstveno zahtijeva mnogo živaca, strpljenja, pozitivne energije i dosljednosti u pravilima ponašanja. Za sve to je neophodna i velika količina ljubavi.

Pedagozi ističu da je neophodno učiti dijete ličnim primjerom, a u odnosu roditelj-dijete, koji je krajnje subjektivan, treba unijeti više racionalnog, objektivnog. Ako roditelj uči dijete da je nešto pogrešno, a pri tom on sam to čini, u djetetu se javlja zbunjenost.

Djeca u predškolskom uzrastu naročito su sklona poistovjećivanju s roditeljem i vaspitačem, tako da ono njihovo ponašanje bukvalno upija.

Kad roditelj jednom kaže: "Ovo ne smiješ raditi, nije dozvoljeno", onda to mora važiti uvijek, jer ako se dogodi da jednom nešto nije dozvoljeno, a drugi put jeste, to stvara zbunjenost i dijete postaje nesigurno.

Popuštanje djetetu da ono vodi i usmjerava svoj život vodi ka razmaženosti, a razmaženost nije ništa drugo do vaspitavanje slabića. Ona je u korespondenciji s emocionalnom nezrelošću, jer emocionalna zrelost podrazumijeva da su djeca svjesna obaveza, odgovornosti i poštovanja pravila.

Ako je dijete napravilo "prekršaj" i pri tom priznalo da je to učinilo, ne treba ga kažnjavati, već treba analizirati problem. Dijete treba naučiti da samo dođe do zaključka zašto nešto nije dobro i pružiti mu šansu da ispravi grešku kako se to ne bi ponavljalo.

Cilj je da dijete na unutrašnjem planu to proanalizira i proživi, kao i da samo predloži rješenje.