Za djecu je posebno važno da se mogu dovoljno kretati. No, to nikako ne znači da se obavezno moraju posvetiti nekom sportu. Jer, prije nego što se počne baviti nekim određenim sportom, dijete mora dostići određen nivo fizičkog razvoja i zrelosti.

Sve do osme godine života djetetu je važna igra i kretanje kroz igru, jer sve do tog perioda kretanje služi razvoju i izgradnji kognitivnih, motoričkih i socijalnih sposobnosti.

Često je moguće pritom postavljati osnove za kasniju vrstu sporta. Pritom treba svako dijete razvijati svoje individualne sposobnosti, a nikako mu ne treba nametati disciplinu koja mu ne leži.

Sport nas održava fit, a kad su u pitanju djeca, on je dobra ravnoteža dugom sjedenju u školi, pred televizorom ili kompjuterom. Ali, sport može poslužiti i kao prevencija nasilju i zloupotrebi droga.

Posebno djeca koja rastu bez braće i sestara - što je i kod nas sve češći slučaj - putem sporta igrajući uče kako se učvršćuju kontakti i kako se timski djeluje.

Sve do osme godine svaka sportska aktivnost ima oblik igre i zato djecu ne treba "prisiljavati" na bavljenje određenim sportom. A ni tijelo do tog uzrasta nije dovoljno sazrelo da bi ga trebalo tjerati na dugoročno prihvatanje stereotipa neke sportske discipline, što bi, uostalom, moglo i škoditi njegovom fizičkom razvoju.

Od osme do desete godine moguće je uvoditi djecu u tajne pojedinih sportova. U tom uzrastu moguće je naučiti osnove neke određene sportske discipline, jer su motoričke sposobnosti sada najveće.

U dobi od jedanaest do oko 15 godina djeca najbolje mogu izgraditi kondiciju. Izgradnja snage ovdje je samo uslovno moguća, jer zbog naglih pubertetskih prodora odnos snage i tereta stalno se mijenja i može dovesti do nestabilnosti tijela. Zato u tom uzrastu treba ponuditi pretežno sportove izdržljivosti kao što su nogomet, odbojka ili rukomet.

Vrste sporta

U osnovi, djeca se mogu baviti svakim sportom koji im leži. Mogu to biti grupni sportovi u pojedinim sportskim društvima ili individualni sportovi kojima se može baviti samostalno ili, opet, u nekom sportskom društvu.

Generalno je pravilo da se djeca trebaju baviti sportom koji je odmjerena mješavina raznih sportova, jer stereotipni sportovi opterećuju jednostrano i brzo dosade.

Omiljene vrste sportova su:

* Sportovi loptom kao tenis, nogomet, rukomet, košarka...;

* Borilački sportovi kao karate;

* Jahanje;

* Laka atletika;

* Penjanje;

* Džogiranje;

* Plivanje;

* Biciklizam;

* Skejt;

* Vožnja kanua.

Trening snage za djecu

Trening snage, kao u nekom fitnes-studiju, nije škodljiv za djecu sve dok se kreće u određenim okvirima. Ciljani trening mišića može spriječiti ili popraviti loše držanje i uopće pridonijeti zdravlju.

Ipak, djeca se ne trebaju baviti sportom čiji je cilj podizanje što više težine (dizanje tereta), jer on u ovoj fazi razvoja može nanijeti više štete nego koristi.

Trening snage za djecu bitno se razlikuje od takvog treninga za odrasle, jer se tijelu u razvoju postavljaju drukčiji zahtjevi nego odrasloj osobi. Mada je trenutno trend voditi djecu na fitnes, takav trening može voditi samo vrlo iskusan stručnjak.

Inače, trening snage može početi najranije u desetoj godini djeteta, a bolje je tek u petnaestoj.

Sport i učenje

Učenje mnogi ljudi povezuju sa satima sjedenja za stolom, kao što su navikli tokom školovanja. Skakanje, trčanje i ples, u pravilu, na to malo asociraju. A učenje je tijesno povezano sa kretanjem - posebno kad je riječ o djeci.

U prvim godinama života ona, u bukvalnom smislu, shvataju svijet svim čulima. Mala djeca radnjama stječu spoznaje o svijetu oko sebe. Hvatanjem i kretanjem ona uče da se lopta kotrlja, dok uglati predmeti ostaju stajati na mjestu.

Pritom se podstiče i duhovni i tjelesni razvoj. Redovno kretanje nema samo pozitivno djelovanje na motorički razvoj djeteta već i na njegovo razumijevanje svijeta oko njega kao i na emotivni život.