Dječaci su pomalo divlji i previše glasni. I vrlo, vrlo osjetljivi. Njima su potrebni mnogo ljubavi, ali i jasna ograničenja. Nemojte razmaziti svoga sina…

Svaki krupni muškarac bio je jednom maleni dečko. Nekad se tim dječacima govorilo: «Ne plači, ti si muško!» No, pred modernog roditelja postavlja se gomila pitanja. Svaki roditelj treba znati da je njihov sin vrlo komplicirano maleno biće: tako tvrdo, a ipak tako nježno. Jesu li kćeri princeze, a sinovi junaci. Važi li to i danas? Odgovor bi mogao biti – DA i NE.

Divlji ili plašljiv – zavisi od tipa

Pogledajmo scenu na dječijem igralištu: Ema i Erin igraju se u pijesku. Oboje imaju po dvije godine. Odjednom vrisak – Ema udara Erina lopaticom po glavi, on se ne brani već plačući bježi mami. Nakon što je Erina majka utješila, a Emu njena naružila, oboje se nastavljaju igrati u pijesku.

Šta nam kaže ova scena? Divlje ili plašljivo – to zavisi od tipa djeteta. Nisu svi dječaci razbojnici, niti su sve djevojčice anđeli.

Ipak, postoje upadljive razlike između dječaka i djevojčica. Utvrđeno je da kod dječaka ranije sazrijeva desna polovina mozga. A ona je zadužena za vizuelno i prostorno snalaženje. Zato dječaci lakše rješavaju matematičke probleme.

Kod djevojčica je u prednosti lijeva strana mozga u kojoj je smješten centar za govor. Zato one ranije nauče govoriti.

Dolaze li dječaci na svijet snažni, čvrsti, robusni? Potpuno pogrešno. Studije su pokazale da su dječaci još od rođenja osjetljiviji i nježniji od odjevojčica i da im treba mnogo više brige, njege i pažnje.

Dječak traži više ljubavi

– Dječaci su još u majčinoj utrobi motorički aktivniji i od prvog dana života osjetljiviji na podražaje iz okoline, impulsivniji i brže mijenjaju raspoloženje, pa brže postaju i pretjerano raspoloženi. Njih je u pravilu teže smiriti, uopće su teži i zato im treba posvetiti više pažnje, kaže prof. dr. Doris Bischof-Koehler sa Minhenskog univerziteta.

Ali, dječaci od malih nogu raspolažu i dobrom porcijom potrebe za konfliktom i suprotstavljanjem. To ćete uočiti već kod dječaka jedva nešto malo starijeg od šest mjeseci. On će, naprimjer, već u tom dobu oteti igračku drugom djetetu, dok djevojčice to ne čine.

Da su muškarci, dječaci saznaju tek sa oko dvije pune godine. Sve dotle oni skupljaju iskustva i slažu ih u mozgu kao muške i ženske u dvije posebne «ladice». I misle da od dječaka može postati djevojčica i obrnuto.

Da će cijelog života ostati muškarci postaje im jasno tek sa četiri godine. I ovdje hormoni igraju određenu ulogu. Jer, sa četiri godine u dječaka se udvostručuje nivo testosterona. Od toga perioda mali junaci postaju divlji. Lupaju, skaču, odmjeravaju svoju snagu, mašu sabljom kao pirati i osnivaju družine s drugim dječacima.

Mama, pusti da budem dječak

Dječaci i djevojčice od rođenja žive u različitim svjetovima i prema njima se okolina različito ponaša. A drukčije ih i odgajaju, naročito majke. Problem je što se dječaci u raznim područjima razlikuju od svojih majki, naime življi su, agresivniji, treba im više prostora i fizičkog pražnjenja.

Zato majkama nije lako izaći na kraj sa sinovima. Evo dva savjeta koja su drugim majkama bila od pomoći:

Pokušajte zamisliti da ste vaš maleni sin i upitajte se: Zašto me toliko zabavlja divlje skakanje i galama?

Kad vaš mali divljak stoji pred vama umazan blatom do očiju, a beskrajno oduševljen i sretan, radujte se s njim bez obzira na to što vam nikada neće biti jasno zašto je toliko fasciniran blatom.

Dječaci su oduševljeni Rambom i mačo muškarcima, što se majkama, uglavnom, ne sviđa. No, psiholozi i pedagozi savjetuju majkama da zažmire pred činjenicom da prijatelji njihovih sinova ne odgovaraju maminoj predstavi o muškosti.

Muškarci su, naime, izuzetno potrebni muškim bebama i malim dječacima. To naročito trebaju imati na umu samohrane majke. Ako otac nije prisutan u životu mališana, potrebni su mu barem ujak, djed ili neki drugi blizak muškarac.

Jer, dječaci se identificiraju s muškarcima i žele se ponašati slično svojim uzorima. Oni se moraju odvojiti od majke, da bi mogli biti potpuni muškarci. Zato je vrlo važno da majke znaju sljedeće: Neka je vaš sin vezan za vas u prve godinu-dvije svoga života. Sa tri godine već se sve mijenja. Avanture ga privlače silom magneta. Dječak više nije siguran u svojoj sobi i maminom krilu.

Tata je jednostavno najveći 

Već u drugoj, a naročito u trećoj godini života uloga oca u odgoju djeteta postaje izuzetno značajna. Zašto? Istraživanja su pokazala da se očevi s djecom igraju drukčije od majki. Majke se igraju provjerenih igara koje imaju karakter ponavljanja, upućuju djecu na igračke, ali ih i ograničavaju. Majke se u prvom redu osvrću na sigurnost i zaštićenost.

Očevi su, nasuprot majkama, robusniji i grublji u igri sa sinovima. I to već u prvoj godini djetetovog života. Oni su idealni partneri za igru i brinu se za raznovrsnost. Svojim načinom igre oni kod djece bude znatiželju i potrebu za novostima i istraživanjem.

Dječacima otac nije potreban kao zaštita. Nju imaju od majke. Dječaci žele sa očevima dijeliti život. Dječak od oca treba naučiti da ne treba uvijek biti hrabar, da smije biti oprezan i nesiguran. Važno je, također, da otac ne prenese na dijete vlastite sklonosti i interese. Dječak mora sam nalaziti svoj put, a otac neka mu u tom bude podrška.

Plavo je boja dječaka

Plavo nije tek tako boja za dječake. Utvrđeno je da djeca najprije raspoznaju crvenu i plavu boju. Istovremeno, međutim, oni počinju stvari dijeliti po rodu na muške i ženske. Tako se shvatanje boje i pripadnosti polu prožimaju. U jednoj studiji dvo i trogodišnjaci su ružičastu i boju lavande opisali kao boju za djevojčice, a smeđe i plavo kao boju dječaka.

Teže je odgajati dječaka?

Često se tvrdi da je teže odgajati dječaka nego djevojčicu. Je li to tačno? Pedagozi kažu: Dječaci su drukčiji, ali nije ih teže odgajati. No, do problema u komunikaciji s majkom može doći zato što je majci lakše shvatiti djevojčicu nego dječaka.

Za majke je vrlo važno da znaju: Dječacima treba reći tačno ono što želite. Nikada nemojte reći: «Mislim da si dovoljno velik da bi mogao sam pospremiti svoje igračke.» Umjesto toga recite: «Želim da sve igračke vratiš u njihov sanduk!»

Djecu, uglavnom, odgajaju žene. Bilo bi poželjno da imamo više muškaraca odgajatelja. Ozbiljan problem kojem se ne posvećuje dovoljno pažnje je nedostatak odgajatelja u vrtićima, učitelja u školama. Zato su psiholozi primijetili da se dječak od tri godine u vrtiću više obraća zanatliji koji održava zgradu nego svojoj «teti».

Dječaci se radije igraju autićima. Treba li im dati i igračke za djevojčice? Činjenica je da dječaci vole igračke koje se kreću. Tako će se ponašati i sa igračkama tipičnim za djevojčice. Ako mu date da vozi Barbikina kolica, bit će to luda trka kroz sobu. Jedine igračke koje jednako vole i dječaci i djevojčice su – mekane plišane igračke «za utjehu i uspavljivanje».

Koji su muški uzori dobri za dječake? Nekad, u velikim porodicama, bili su tu djed, stric, ujak, starija braća. Zato bi i danas dječacima trebalo omogućiti raznovrsne uzore. Rješenje se može naći u intenzivnijem druženju sa širom porodicom, rodbinom i prijateljima.

Na šta majke moraju obratiti pažnju? Svaka majka trebala bi redovno sama sebe preispitati: Koliko svoja subjektivna iskustva s muškarcima prenosim na svoga sina? Kako vidi budućnost svoga sina? A odgovori na ova dva pitanja su ogromno opterećenje i obaveza.