I danas je ista priča. Dodik i ostali govore kako misle da će biti rata, baš kao prije 30 godina. Ova fotografija treba biti opomena šta je rat. Kada je pogledate, znat ćete da tamo ne želite ponovo, za “Avaz” je rekao Ron Haviv, gledajući u fotografiju iz Bijeljine marta 1992. godine. Primio nas je u svom sarajevskom uredu. Termin od sat i po je privilegija kada je u pitanju Haviv, za čiju izvrsnost zna cijeli svijet. 

Slika svijeta kakvu imamo oblikovana je odlukama fotografa, novinara, urednika koji kreiraju medijsku stvarnost. Izborom sadržaja, onoga šta će ući u kadar, oni otkrivaju dio historije, upozoravaju, prave razliku, presuđuju. To je misija Rona Haviva, američkog fotoreportera, koji je za 30 godina „pokrio“ više od 25 sukoba u više od 100 različitih zemalja svijeta. Njegovi radovi na Balkanu korišteni su kao dokazni materijal u optužnicama i presudama ratnim zločincima pri Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu.

Arkan raspisao nagradu za njegovu glavu

U BiH je došao golobrad, jednako kao i oni što su nosili puške. On je nosio fotoaparat, koji je za račun pravde bio ubojitiji od bilo kakvog oružja. Izlagao je u Luvru, nominiran je za nagradu Emi, sarađivao je s PBS-om, NBC-jem, ABC-jem, časopisom „People“, „Ljekarima bez granica“. Autor je nekoliko fotografskih publikacija, suosnivač fotoagencije VII, predaje na univerzitetima i vodi radionice. Svojevremeno je Arkan raspisao nagradu za njegovu glavu.

’Welcome to Sarajevo’

Moje kolege i ja smo shvatili važnost dokumentovanja prvih borbenih linija u okolini Sarajeva. Christopher Morris, moj kolega i ja, smo se zaputili u Sarajevo, kretali smo se od pravca aerodroma kad se pred nama ukazao ovaj grafit – „Welcome to Sarajevo“. Vojnici su bili unaokolo a nas dvojicu je zanimalo kako doći do prvih linija a to nikada nije jednostavno.

Bh strana je bila svjesna koliko je važno naše prisustvo u to vrijeme. Chris je uspio ubijediti nekog od komandira da nam pokažu put prve borbene linije I krenuli smo. To je taj trenutak. Desetak godina kasnije javila mi se nećakinja vojnika sa fotografije.

„Welcome to Sarajevo“ za mene je simbol činjenice da su Sarajlije odbranile Sarajevo.

Arkan i vukovarski tigrić

Tokom rata u Hrvatskoj boravio sam u Vukovaru, gdje su bili po brutalnosti poznata vojna jedinica „Tigrovi“ i njihov lider Arkan (Željko Ražnatović). Arkan je bio nevjerovatno šarmantan i inteligentan. Bila je tu i Aleksandra Boulat,, prelijepa francuska fotografkinja, koju je Arkan htio zadiviti kada mu se obratila za fotografiranje.

Pozvao je svoje ljude, postavio ih, a ona je vrijedno škljocala aparatom. Baš kad sam prišao da i ja napravim fotografiju, neko mu je dobacio mladunče tigra. Uhvatio sam taj trenutak.

Arkan nam je tada rekao kako je malog tigra upravo oslobodio iz hrvatskog zoološkog vrta. Sreo sam Arkana nekoliko mjeseci kasnije u Bijeljini. Sjetio se mene i imao sam njegovo povjerenje, svojevrsnu dozvolu da radim.

Iz nekog razloga dnisu vidjeli problem da fotkam

Avgusta 1992. bila je velika misterija šta se dešava na Manjači i Omarskoj. Da bih ušao u logore Manjača, Omarska, Trnopolje, morao sam imati odobrenje srpske vojske. Iz nekog razloga, oni nisu smatrali da je problem što fotografiram uvjete u logoru. Ove fotografije su korištene kao dokaz na suđenju za ratne zločine u Hagu. Uspio sam ostvariti kontakt s jednim od tih momaka -Elvis Garibović. Preživio je. Danas je na Novom Zelandu. 

Rat prije 6. aprila

U martu 1992. više nisam imao dileme da će rat u BiH biti opasan. Bijeljina. Tu je počeo rat u BiH prije 6. aprila. Uplašeni momak Harush Zaberi je radnik albansko-makedonskog porijekla koji je radio u ovom pograničnom gradu na sjeveru BiH. Arkanovi vojnici tražili su od mene da ga fotografiram, da pokažemo svima kako izgledaju Albanci. Vojnici su ga poslije bacili s prozora, a potom ga posipali vodom. Rekli su nam da je on time pokršten.

Nastavili su ga tući. Brutalno. Nevjerovatno, ali preživio je i smješten je u bolnicu. To je bilo sve što sam tada o njemu znao. Petnaestak godina kasnije njegovi rođaci su me našli putem Facebooka. Rekli su mi da je ubijen dan kasnije. Trebalo je 12 godina da pronađu njegove kosti i vrate u Makedoniju. Teško mi je bilo. Imao sam potrebu da se pravdam zašto ga nisam uspio spasiti. Oni nalaze satisfakciju u tome da je barem njegova fotografija pomogla pravdi tokom suđenja u Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu.

Definicija etničkog čišćenja

Arkan me pozvao da s njegovom vojskom idem u centar Bijeljine. Na džamiji se vihorila muslimanska zastava, ušli su unutra i skinuli je. Začula se neka vriska vani. Izašao sam i vidio muža i ženu iza crvenog zida. Oni su vrištali i meni su galamili da ne fotografiram, postalo je haotično, a onda su se čuli pucnji i Abduraham Pajazit je pao.

Uspio sam uhvatiti taj trenutak. Malo poslije toga, izašla je Aiša Šabanović, koja je, također, ubijena. Zabilježio sam “tigra” Srđana i još dvojicu njegovih saboraca.

Ova fotografija je definicija etničkog čišćenja, ali nju dugo niko nije primjećivao. Pomišljao sam da će moji rad i misija propasti. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, ova je fotografija postajala sve važnija. Napravila je razliku. Nedavno je korištena u Haškom tribunalu za identifikaciju određenih osoba.

Žiletom izrezan identitet

Iako je ovo fotografija fotografije, upravo mi ona govori najviše o ovome ratu - uzeta je iz fotoalbuma porodice Fako koja je izbjegla s Ilidže. 

Kada su se vratili, više ničega nije bilo u njihovoj kući. Sve su iznijeli. Parket, cijevi, šaltere - apsolutno sve.

Jedino što su ostavili i što je nesretna porodica pronašla kad se vratila u svoj dom bila je njihova zajednička fotografija s nekog prijeratnog ljetovanja. I kao što možete vidjeti, njihovi identiteti su izbrisani. Veoma precizno, vjerovatno žiletom. Neko je upravo htio da ih ostavi bez identiteta.

Nisu htjeli otići

Dejtonski sporazum je potpisan i rat je gotov. Sarajevu se treba desiti integracija. Karadžićeva propagandna mašina je obavještavala Srbe da trebaju bježati, a ne živjeti s muslimanskim prezimenom. Ali mnogi nisu htjeli. Ovo je fotografija čovjeka koji je želio ostati te pokušava spasiti komšijski stan od vatre. Nije do ljudi, do politike je - ova fotografija nam to poručuje.

Oblikovao je naša sjećanja

„Ovako se sjećam svog života“ - rekao je čovjek na izložbi fotografija Rona Haviva u Londonu.

U odijelu, spreman za posao, gotovo je nadrealno izgledao između francuskih oklopnih vozila koja su služila kao zakloni ljudima u svakodnevnom kretanju kroz snajper-aleju, kako su zvali centralni dio Sarajeva, gdje je bila najintenzivnija aktivnost snajpera. S ovom fotografijom se možete poistovjetiti - čovjek u svojoj svakodnevici radnog dana, s tim što je on riskirao život zbog odlaska na posao.

Vrisak

Dva dana nakon što je pala Srebrenica,preživjeli su se kretali prema Tuzli. Ova žena je izgubila muža i vriskom se pokušava miriti sa tim. Bili smo zajedno na presudi Ratku Mladiću u Hagu.