Jedan od najpoznatijih svjetskih novinara, Amerikanac Piter Mas (Peter Maass), viši urednik časopisa „The Intercept“, u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ otkrio je svoje mišljenje i predviđanja za film „Quo Vadis, Aida?“ i dodjelu Oskara.

Ovogodišnja dodjela zlatnih kipića Američke akademije filmskih nauka i umjetnosti održat će se 26. aprila, a „Quo Vadis, Aida?“ je nominiran u kategoriji za najbolji internacionalni film. 

Veliki izazov Akademije

Krajem marta „The Intercept“ objavio je detaljan tekst u kojem se postavlja pitanje i analizira to može li saga o genocidu u Bosni i Hercegovini zaista osvojiti Oskara.

Vi ste već pisali o filmu „Quo Vadis, Aida?“ i konstatirali ste da se ovogodišnji žiri susreće s velikim izazovom?

- Veliki je izazov jer se čini da je vodeći u ovoj kategoriji film iz Danske „Još jedan krug“, koji je, s moje tačke gledišta, sjajan, ugodan film o četvorici Danaca. Vrlo dobro je urađen i veoma dobro je odglumljeno. A, s druge strane, tu je i „Quo Vadis, Aida?“. Znate da je ovo upravo suprotan film, koji nije nužno ugodan za gledanje i nije baš, u tradicionalnom smislu, toliko zabavan. Nevjerovatno ozbiljan, na neki način i težak, ali nevjerovatno potreban film o genocidu u Srebrenici. I ovo definitivno nije tradicionalan oskarovski film. Naročito kada se poredi s filmom „Još jedan krug“. Ovo je film koji je režirala žena, a žene rediteljice tradicionalno ne osvajaju puno Oskara. Radi se o žrtvama rata, a ne o vojnicima koji su borci u ratu.

Prema Vašem mišljenju, ko ima veću šansu da osvoji ovogodišnjeg Oskara?

- Na dodjeli Oskara uvijek postoje iznenađenja, tako da se nikada ne zna. Reditelj filma „Još jedan krug“ veoma je poznat u svijetu i to mu može donijeti veću prednost za osvajanje Oskara od Jasmile Žbanić. S druge strane, u posljednjih nekoliko sedmica i mjeseci, „Quo Vadis, Aida?“ privukao je mnogo pažnje svjetskih medija i filmskih kritičara. Ko će osvojiti Oskara, niko ne može predvidjeti, ali dosadašnje ankete pokazale su da „Još jedan krug“ ima veću podršku.

Vi ste 1992. bili jedan od svjetskih novinara koji je izvještavao o ratu u BiH. Bili ste na licu mjesta, svojim očima ste vidjeli šta se dešavalo. Iz Vaše perspektive, koliko je vjerodostojno film prikazao samo djelić tog užasa?

- Ono što je, zapravo, manje važno jeste moje mišljenje o tome koliko film tačno prikazuje dešavanja u Srebrenici naspram mišljenja onih koji su taj genocid preživjeli. Mislim da se ljudi u Sarajevu i oni koji su preživjeli Srebrenicu univerzalno slažu u tome da je film nevjerovatno precizan. I to su glasovi koji su najvažniji, njihova mišljenja o tome koliko je film tačan. Ja se slažem s njima. Iako se film fokusira na civilne žrtve genocida i one koji su ga preživjeli, izuzetno dobro su prikazani i krivica UN-a i okretanje njihovih leđa žrtvama, dok je, s druge strane, sjajno prikazano i koliko su počinioci genocida, srpska vojska, s Ratkom Mladićem na čelu, također krivi. Nevjerovatno težak posao bio je to sve uklopiti u jednu priču. Sve glavne aktere genocida - UN, Srbe, Bosance i, naravno, narod Srebrenice. 

"Voli svoj komšiluk. Priča o ratu."

Kada je u pitanju ratno Sarajevo, šta Vam je najviše ostalo u sjećanju? Vjerujem da, nažalost, ima mnogo scena koje su se urezale u pamćenje?

- Ne mogu reći da se jedne stvari najviše sjećam, jer sam, nažalost, za tako kratko vrijeme svjedočio brojnim događajima. S jedne strane, na samom početku posjetio sam srpske koncentracione logore u sjevernoj Bosni, kada su jedne prilike Srbi pustili unutra nekolicinu novinara. Ta mjesta su bila užasna, a u Evropi nisu viđena generacijama. A Sarajevo.... tu su bili hladnoća, bijeda, lišavanje slobode, klanje. Vidio sam da su ljudi ubijani dok su posjećivali svoju teško povrijeđenu rodbinu u bolnici u Sarajevu, zato što su Srbi redovno bombardirali bolnicu. Ovo je nešto što je bilo nezamislivo u svijetu za koji smo se nadali da je civiliziran, ali očigledno to nije bio slučaj. Slučajno sam bio prisutan kada je generalni sekretar UN-a Butros Butros-Gali (Boutros Boutros-Ghali) bio u posjeti Sarajevu. Sjećam se ljutih i ogorčenih Sarajlija, koji su u nekoliko navrata, kada je Butros-Gali imao javne nastupe, uzvikivali „ubico“ i oni su se tada, zaista, tako osjećali. I to je nešto što se jednostavno ne može zaboraviti.

Napisali ste 1996. godine i objavili knjigu o ratu u BiH pod nazivom "Voli svoj komšiluk. Priča o ratu." (Love thy neighbourgh. A story of war). Ali ovo nije bila klasična ratna reportaža, nego ste se više osvrnuli na činjenicu da su dojučerašnje komšije stale na ratnu crtu i bile spremne ubijati jedni druge?

- Pa, iz perspektive jednog Amerikanca, ratovi s kojima sam bio upoznat kroz časove historije u školi i čitajući knjige bili su ratovi vojske protiv vojske. Ili, s druge strane, vojske protiv civila, jer se kroz historiju desilo mnogo genocida i masakara nad civilima. Ali ono za šta, pretpostavljam, nisam bio dovoljno spreman ili toga svjestan bio je scenarij u kojem ljudi koji su živjeli u istom selu ili gradu na kraju ubijaju jedni druge. I ovdje snage nisu bile ravnopravne. S jedne strane ste imali Srbe koji su napadali Hrvate i Bosance, a s druge strane Hrvate koji su napadali Bošnjake. Postojale su različite verzije ovoga na koje ja nisam bio spreman. Ljudi koji su živjeli zajedno u miru, onoliko mirno koliko se može živjeti u bilo kojem društvu s uobičajenim tenzijama, postali su glavni elementi rata. I to je bilo nešto što je, također, čudesno ubačeno u film „Quo Vadis, Aida?“, gdje glavnu ulogu igra Aida, koja je bila profesorica, i u jednoj od scena nju prepoznaje bivši učenik, prijatelj njenog sina koji je Srbin, na strani srpskih snaga koje su učestvovale u zatvaranju muslimanskih civila i genocidu. I ovo je bio jedan od intimnih aspekata koje sam uočio u filmu, a koji je bilo zastrašujuće vidjeti, a zatim shvatiti da je to nešto što nije svojstveno Bosni i da se to može dogoditi bilo gdje. Vrlo tužno otkriće bilo je ono o stanju i sklonostima čovječanstva u trenucima krize i manipulacije.

Na kraju filma, kada se Aida vrati u Srebrenicu da radi kao učiteljica, održava se školska predstava. I među publikom možete vidjeti Srbe koji su bili dio vojske i koji su ubili njene sinove i supruga, a ona nekoliko godina kasnije uči njihovu djecu....

- Ovo je bio jedan od vrlo snažnih i genijalnih trenutaka filma. Mislim da je ovakav završni čin, čija je radnja smještena u Srebrenici nekoliko godina nakon rata, bio neočekivan. Postoji i velika dvosmislenost u tom kraju, u posljednjih trenucima, u pogledu šta će se dogoditi, a to još ne znamo... sve zavisi od suživota preživjelih i novih, budućih generacija.

Prije nekoliko godina Vi ste među prvima reagirali kada ste čuli za dodjelu Nobelove nagrade za književnost Piteru Handkeu, negatoru genocida?

- Mislim da je to bio šokantan trenutak za mene jer su, očito, ljudi koji žive u Bosni itekako svjesni negiranja jer žive s tim. Budući da je rukovodstvo bosanskih Srba najizraženiji negator genocida, to je nešto s čime morate živjeti svaki dan, podsjetnikom na negiranje koje je itekako živo. Živim u Njujorku, s tim se očito ne suočavam na dnevnoj, sedmičnoj ili mjesečnoj bazi. Nekako sam osjećao da je međunarodno negiranje genocida izvan Bosne diskreditirano. Ali, zapravo, nisam bio svjestan činjenice da je ispod površine negiranje izvan granica Bosne, bivše Jugoslavije zapravo itekako živo. Toliko živo i prisutno da je negatoru genocida, austrijskom piscu Piteru Handkeu dodijeljena Nobelova nagrada za književnost od Švedske akademije, koja bira dobitnike. Kada mu je dodijeljena nagrada, ja sam počeo da ga istražujem i da pišem o njemu. Jer vjerujem da brojni ljudi, uključujući i članove te akademije nisu bili u potpunosti svjesni njegovog negiranja genocida. Iako su trebali biti, posebno kad se dodjeljuje ovako značajna nagrada. Treba se detaljnije istražiti njihova biografija, historija i da tačno znate za šta se oni zalažu, šta njihove knjige opisuju i jesu li one u skladu s historijom. Neko taj posao nije uradio, nekoga nije bilo briga za muslimane, to je stajalište očigledno mnogih ljudi u Evropi. Ja sam otišao i u Štokholm na ceremoniju dodjele nagrada, gdje sam imao priliku postaviti Handkeu pitanje o njegovom negiranju genocida. Jednostavno sam osjećao potrebu da se tome posvetim i o tome da pišem, kako bi što više Amerikanaca, ali i ljudi iz drugih dijelova svijeta upoznao s ovom tematikom.

Rasizam i predrasude

Kako komentirate da se toliko godina nakon Srebrenice i svih presuda Haškog tribunala negira genocid u većem dijelu BiH i regiona?

- Znate da rasizam i predrasude nikada ne nestaju. I kao što znate, mi u Americi smo u skorije vrijeme naučili da negiranje činjenica nije nešto što će nestati, da će ljudi i dalje imati uvjerenja suprotna istini. Zašto ljudi u Evropi vjeruju u negiranje, zašto padaju na to... oni stavljaju svoje predrasude ispred ljudi drugih vjera, nacija i mislim da je to ključ. I, također, predrasude koje ih sprečavaju da se ne brinu o drugim ljudima, da jednostavno ne mare dovoljno kako bi saznali pravu istinu. To su stvari koje dozvoljavaju predrasude, da smatramo da druga grupa ljudi nije dostojna naše brige, vremena da razumijemo njih i njihovu historiju. To nisu neke nove tendencije u Evropi i Americi, naivno je bilo od nas da mislimo da će pisanja novinara, snimanja filmova i dokazivanje činjenica biti dovoljni da se to promijeni. Čak se i danas, dosta godina kasnije, i dalje svađamo oko holokausta, a kroz historiju taj genocid je detaljno zabilježen brojnim dokazima koji se nalaze u muzejima, knjigama, pričama... A mi se i dalje svađamo oko njega i moramo dokazivati ljudima da se desio genocid, a njima nikada nijedan dokaz neće biti dovoljan.

Šta vole Amerikanci

Tradicionalno, američka publika, kao i Akademija preferiraju ratne filmove o vojnicima. Bez obzira na to jesu li to vojnici koji su heroji ili žrtve. Ne preferiraju filmove o najvećim žrtvama rata, civilima. A onda, to je, naravno, i film koji se prvenstveno odnosi na muslimanske žrtve ovog genocida. I to je opet kategorija koja nije tradicionalna u smislu Oskara. Brojni kritičari i ljudi koji su upoznati s tematikom „Quo Vadis, Aida?“ izjavili su da je film precizno tačan, izvrsno odrađen i da je nevjerovatno dobro odglumljen.

Negiranje genocida

Nekako sam osjećao da je međunarodno negiranje genocida izvan Bosne diskreditirano. Ali, zapravo, nisam bio svjestan činjenice da je ispod površine negiranje izvan granica Bosne, bivše Jugoslavije zapravo itekako živo.