...Bilo je to prelijepo selo kojem bi pozavidjela i najljepša čaršija u Bosni. Uredno, čisto, a narod, onaj mirni, posavski svijet, vrijedan, pobožan, bez zavisti i mržnje... U selu dvije prelijepe džamije - Azizija i Begova. Bio sam imam u Aziziji, obavljao namaze, držao mekteb, fino se slagao s narodom, kako onim muslimanskim tako i onim pravoslavnim.

Ovako započinje svoje sjećanje na imamske dane u Brezovom Polju kod Brčkog Osman  ef. Kavazović, najstariji brat reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića i jedan od autentičnih svjedoka logorskog pakla kroz koji je, skupa s nekoliko stotina svojih džematlija, prošao u prvim mjesecima agresije. Danas Osman ef. Kavazović živi u Tuzli i u penziji je.  

Klasični geto

Prvi put uhapšen je 15. maja 1992. godine. Sjeća se da je klanjao dženazu jednom svom džematliji, kada su u njegov stan, gdje je živio sa suprugom i dvije kćerke, upali sada već osuđeni ratni zločinac Goran Jelisić i njegova vojska. 

- Prevrću, bacaju po kući. Uzeše i moj i džamijski novac koji su pronašli, oduzeše mi auto i pravac Luka. Tek kad sam doveden u Luku, postao sam svjestan da je to, ustvari, logor. Već je tamo bilo dosta Bošnjaka. Neke poznajem, neke ne. Ispitivanje, iscrpljivanje pitanjima koja nemaju nikakve veze sa životom... A onda, sutradan, na moje iznenađenje, kažu mi: “Hodža, ideš nazad u Brezovo Polje.” Slobodan sam, bajagi - sjeća se Kavazović.

Nemir se, priča, već uveliko bio uvukao u narod. Informacije o zločinima nad Bošnjacima  Podrinja, u Bijeljini, o ubistvima uglednih Bošnjaka u Brčkom, prestizale su jedna drugu.  Nema se kud ni bježati, kaže, jer se s jedne strane Brezova Polja u nizu nalazilo 17 srpskih sela, a s druge rijeka Sava.  

- Bio je to klasični geto u kojem su, ne znajući šta ih čeka, spas već bile potražile mnoge bošnjačke porodice iz Brčkog. A onda je došao taj zloglasni 17. juni. Upali su u selo poput razjarenih zvijeri i oko 400 muškaraca, zajedno sa mnom, odveli u logor Luka. Moju suprugu i dvije kćerke i ostale žene i djecu iz sela odveli su u logor u Lončare. Među zarobljenicima vidim moje učenike iz mekteba, iz očiju im izvire pitanje zašto ih vode, šta će biti s njima. To su trenuci koji se ne zaboravljaju i s kojim se čovjek nosi dok je živ - prisjeća se dalje.

O tome čega se sve nagledao u logoru Luka, šta je preživio, Osman-efendija rijetko govori. Torture, ispitivanja, premlaćivanja, ubistva bili su logorska svakodnevica. Sjeća se da su desetak dana nakon pritvaranja nepoznati ljudi došli po njega i vozilom ga odveli do lokalne pravoslavne crkve.

Krvave ruke 

- Ne znam zbog čega me vode. Kad sam došao pred crkvu, tamo me sačekao brčanski pop Slavko. Pozdravi se sa mnom. Poče razgovor i odmah mi, kao, eto, kolegi iz druge vjere, kaže da će on lično tražiti da me puste iz logora. Slušam ga, a istovremeno pored mene prolaze četnici krvavih ruku... Zahvalim mu i kažem da  je njegov prijedlog dobar, ali pod uslovom da sa mnom budu puštene sve moje džematlije kojih je u logoru već bilo više od 400. On mi, otprilike, odgovori da to ne može, da je sada srpska vlast i država. Više se i ne sjećam kako je tekao razgovor, znam da sam mu rekao da je ovo država Bosna i Hercegovina. Tu se razgovor i završio. Vratili su me u logor, kada su započele nove  nesnosne torture i prebijanja - priča ef. Kavazović.
 
U logoru Luka proveo je 22 dana, nakon čega je premješten u logor Batković. Tada, kaže, počinje suočavanje s pravim paklom. U tom logoru zatekao je zarobljenike iz raznih krajeva BiH. Iscrpljeni, izmučeni, isprebijani, izloženi gladi i svakodnevnom premlaćivanju. 

I danas mu, kaže, odzvanjaju jauci logoraša koje bi slušali tokom noći dok su ih tukli i mučili... Sjeća se dana kad bi na kapije logora stigli aktivisti Međunarodnog crvenog križa, uprava logora skrivala pretučene logoraše, posebno djecu koja su bila zatočena. 

 Ef. Kavazović: jedan od autentičnih svjedoka logorskog pakla

- Pomiren sam bio s tim da je to što mi se događa Božija volja i veliko ljudsko iskušenje. Uopće nisam mislio šta će biti sa mnom, ali me razdirala briga šta mi je sa suprugom i kćerkama. Izdržao sam zahvaljujući čvrstoj vjeri u Allahovu pomoć. Prvih dvadesetak dana bilo je neizdržljivo. Svakodnevno sam bio premlaćivan i mučen, a onda su me odjednom prestali udarati. Ni danas ne znam zašto. Sjećam se Tuzlaka Nedima Mustačevića, imao je nekih 19 godina, bio je ranjen na Majevici kada su ga zarobili i doveli u logor. Njega su ubijali svaki dan. Niko ni danas ne može razumjeti da živ čovjek može izdržati takve muke kakve je izdržao Mustačević. Sjećam se i Ruvejd-efendije iz Diviča kod Zvornika i mnogih drugih logoraša, koje i danas sretnem u Tuzli, ali i drugim gradovima BiH - govori nam Kavazović.

Najgore bi, priča Osman-efendija, bilo kad bi u Bijeljinu dolazili Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik i drugi srpski politički prvaci. Tada bi u logor stiglo njihovo osiguranje i satima se iživljavalo nad logorašima. Padaju ljudi od njihovih udaraca, krv šiklja sa svih strana, a oni, priča, ne daju nikome od logoraša da im priđe.

S još 60 logoraša iz logora Batković, Osman ef. Kavazović razmijenjen je 13. oktobra 1992. u selu Ulović kod Donjeg  Rahića.

- Ubrzo sam saznao da su mi supruga i kćerke, nakon nekoliko dana boravka u logoru Lončari, s ostalim zarobljenicama razmijenjene na Capardama kod Zvornika i da se nalaze  kod moje majke i braće u Jelovče Selu kod Gradačca. Nikad neću zaboraviti trenutak susreta s njima - kaže Osman ef. Kavazović. 

Kao vjernik, kao čovjek koji je oduvijek pozivao na razum, poštenje, sabur, Osman-efendija kaže da ovozemaljske kazne zločincima ne mogu biti mjera pravde za zločin koji su počinili. Za samo jedan dan patnje i muke koje je preživio logoraš Nedim Mustačević, navodi, Radovan Karadžić, pod čijom je kapom formiran logor Batković, treba robijati dok je živ i da to ne bude dovoljno.  

Duboko, kaže, vjeruje u Božiju pravdu, ali i ljudski razum da će ono što su i on i hiljade drugih preživjeli u proteklom ratu biti dovoljna opomena da više niko u ovoj zemlji ne posegne za ubijanjem i mučenjem nevinih ljudi.

Potresni susret: “Efendija, ja sam silovana!”

Kada je razmijenjen, još ne vjerujući da je slobodan, krenuo je, sjeća se, prema centru Rahića i prva osoba koju je sreo, a da je poznaje, bila je mlada djevojka, njegova nekadašnja učenica u mektebu. 

- Možda je imala 16-17 godina, ne znam. Prepoznala me i počela trčati prema meni. Suze joj teku niz lice, prilazi mi i jecajući govori: “Efendija, ja sam silovana!” Stao sam kao ukopan, ne znam šta da joj kažem, a ona samo plače. Plačem i ja, starija je od moje kćerke samo koju godinu. Riječi mi stale u grlu, ne znam šta da joj kažem, ne znam kako to dijete da pogledam – teškom mukom i danas prepričava ovaj događaj ef. Kavazović.

Čekam presudu Karadžiću i razmišljam...

- Čekam presudu Karadžiću i razmišljam da li je i u jednom trenutku dok je u sudnici u Hagu slušao svjedočenja ljudi koji su prošli mučenja i torture, pomislio kako im je bilo. Da li je svjestan da je njegova politika natopljena krvlju hiljada i hiljada nevinih ljudi. Nemam ja mržnje u sebi, niti sam zagovornik osvete, ali imam jednu duboku ranu koju nosim i koja prokrvari svaki put kad se sjetim jauka nekog od logoraša s kojima sam prošao logore Luka i Batković. To što Karadžić odgovara za zločine u Batkoviću, samo je djelić pravde  za ono što su mnogi preživjeli - poručuje Kavazović.

Nakon svega nahranio srpsku porodicu

Da boravak u logoru nije proizveo mržnju i želju za osvetom, najbolje svjedoči događaj iz 1993. godine zabilježen u gradačačkom selu Srnice. Sedam-osam mjeseci nakon što je izašao iz logora, kao pripadnik Armije RBiH, Osman ef. Kavazović poslat je u selo Srnice kako bi prisustvovao sastanku koji su s lokalnim srpskim stanovništvom organizirali MKCK i UNPROFOR. Za vrijeme sastanka, jedan Srbin stalno je tražio riječ, a kada je napokon dobio, skoro plačnim glasom ispričao je da mu se noć ranije porodila supruga, a da on nema šta da joj da za večeru.

- Bilo mi je teško slušati tog čovjeka i odmah nakon sastanka, popričao sam s njim, a potom otišao njegovoj kući. Vidio sam da je sve što je rekao istina. Ja za džep da darujem dijete, imam samo sto maraka u komadu, poslao mi rođak iz Njemačke nekoliko dana ranije. Uzmem onih sto maraka i dadnem djetetu “na čelo”, a u sebi učim dovu: “Bože daj da ovo dijete bude dobar čovjek, da ne bude kao moji zlostavljači.” Rekao sam ovom Srbinu da sam imam, da sam bio u logoru. On me gleda i samo šuti. Odvezem se u Gradačac i pravo dr. Seji Jamakosmanoviću na vrata, ispričam mu šta sam vidio i posebno da žena koja se porodila ne može da doji dijete. 

Pitam ga zna li on ove u logistici da svojim autoritetom pomogne da ovom Srbinu u Srnici odnesemo malo hrane. Sejin autoritet bio je veliki. U logistici su mi natrpali pun auto hrane, kako za odrasle tako i za bebu. Kad sam u neka doba noći zakucao ovom Srbinu na vrata, on stao kao ukopan, ne može da vjeruje... Poslije je ova porodica napustila Srnice, otišli su prema Modriči. Bio sam prisutan kad su odlazili - ispričao nam je Osman ef. Kavazović.